TEOLOG
Br. 2



Der Kreislauf der Inkarnationen

Kotač ponovnog rođenja – U Bibliji se nalaze mnogi tragovi znanja o reinkarnaciji. Jakovljeva poslanica primjerice, upozorava da naš jezik može prouzročiti «požar» koji iznova pokreće kotač ponovnog rođenja (3, 6).


 


Reinkarnacija

Iskonsko znanje čovječanstva i prakršćanska vjera

«Što čovjek sije, to će i žeti » Je li to doista tako? Primjena ove rečenice na vlastiti život svakako je odlučujući ključ kako bismo sve događaje mogli razumjeti i mijenjati.

Isus iz Nazareta i prakršćanstvo poznavali su ovaj «zakon sjetve i žetve» i znali za mogućnost reinkarnacije ljudske duše u uvijek novom tijelu. 

Prema tome, sjetva niče u ovom životu, u onostranom ili u sljedećem zemaljskom životu. Pri tom čovjek prima mnoge pomoći, primjerice mnogobrojna upozorenja i opomene koja mu pomažu da spriječi prijeteći udarac sudbine.

TWITTER FACEBOOK DELICIOUS STUDIVZ GOOGLE YAHOO MSLIVE MISTERWONG DIGG WEBNEWS ONEVIEW

Jesus o prethodnim inkarnacijama govori: «Danas, ako gledate svoje slike i prilike, radujete se, ali da vidite svoje slike koje su bile prije vas, koliko ćete moći podnijeti?» (Tomino evanđelje, stih 84)

Cilj kršćanskoga puta je okončanje inkarnacija u ljudskom tijelu i povratak svih duša i ljudi u vječnu domovinu.
 

Sadržaj:

1. dio: Sjetva i žetva, reinkarnacija

                Ne postoji «Božja tajna»

                Osnovno pravilo fizike
                 
               
O trenutku i načinu smrti

                Proročka riječ

  Tragovi prošlosti

  U kojeg Boga vjerujem?

  O raspetom Kristu

                Prepoznate uzroke

                Prošli život, sadašnji život, budući život

  O čemu govore župnici

  Opomene

  Ako se netko zaplete u misli

  O sluškivati u nutrini               

  O patnji životinja

  Ne postoji Bog koji kažnjava

  O takozvanom «istočnom grijehu»

  Nijedan župnik ne može odriješiti od grijeha

  O papi               

  Molba za oproštenje zbog crkvenog djelovanja

  Pomirenje

  Karma župnika i svećenika

  Knjiga života, životni film



2. dio: Sjetva i žetva, reinkarnacija kod Isusa iz Nazareta u Bibliji i prakršćanstvu

                Igre oko istine

                Reinkarnacija kod Origena i Augustina

 
              
Reinkarnacija u prakršćanstvu

                Vrč s «napitkom zaborava»

  Reinkarnacija u Bibliji

  Isus o «izmjeni tijela»

  Prijašnji tijek života ili istočni grijeh?

  O slijepima od rođenja

  Job

  Kako je Biblija bila prilagođena

  Oko za oko, zub za zub

  Isus je poučavao zakon sjetve i žetve

  «Poznat ćete ih po njihovim plodovima»       

                Pogovor

                Dodatak: Odgovor Crkve

   


1. dio:
SJETVA I ŽETVA, REINKARNACIJA


 

Novinar: Katolička i evangelička vjera ne poznaju reinkarnaciju. Vjerujete li vi u nju?

Teolog:
Neko sam vrijeme bio luteranski pastor i dugo nisam vjerovao u mogućnost reinkarnacije. Htio sam živjeti kao kršćanin i nasljedovati Isusa iz Nazareta i vjerovao sam da učenje o mogućim reinkarnacijama nije kršćansko. Ali, u to sam vrijeme postajao sve više svjestan koliko su veliki nesporazumi i proturječja između evangeličkog učenja i Isusa iz Nazareta kakvog sam poznavao iz Biblije.
U početku sam pokušavao oboje međusobno uskladiti, no jednoga sam se dana našao pred odlukom: luteranski ili kršćanski izbor. Odlučio sam napustiti posao pastora i kratko vrijeme nakon toga istupio sam iz Crkve.
Danas živim i radim u jednoj prakršćanskoj zajednici čija je želja živjeti u skladu s Deset zapovijedi i Govorom na Gori Isusa iz Nazareta.
A Isusu i prvim kršćanima bila je reinkarnacija također poznata, kako sam to utvrdio istraživanjem. Cilj je kršćanskog puta da se ljudska duša ne inkarnira uvijek iznova u ljudskom tijelu, već da se vrati «kući» u svoju domovinu koju je jednom napustila. To je u suprotnosti s nekim istočnim učenjima gdje se kao cilju teži rastvaranju svih oblika. Tamo se, također, vjeruje da se ljudska duša može inkarnirati primjerice u životinji ili biljci. Prema prakršćanskom učenju inkarnacija jedne ljudske duše moguća je samo u novom ljudskom tijelu.


Novinar
:
Mogućnost reinkarnacije vrijedi kao logična posljedica jedne daljnje vjerske postavke, koja je glavna tema našeg razgovora. Ona glasi. «Što čovjek sije, to će i žeti.» Dakle «žetva» ovog života može biti «sjetva» jednog prijašnjeg života. A ono što je posijano u ovom životu može možda niknuti tek u sljedećem ili jednom od sljedećih života. Je li ta vjera tako ispravno dana?

Teolog:
Da. No, sjetva i žetva se događaju također i unutar jednog zemaljskog života. Ja u osnovi vjerujem da ne postoji slučaj. Vjerujem da sve ono što nam se događa ima svoj uzrok.

Novinar
:
 Ima li to vjerovanje praktične posljedice?

Teolog:
Da. Ima primjerice životnih situacija koje su bolne. Onda se pitam: Zašto mi se to dogodilo i što mogu promijeniti kako se to ne bi ponovilo? Kada događaje u svom životu shvatim kao djelovanje uzroka koje sam sâm postavio, učim bolje poznavati sebe i preuzimam odgovornost za sve situacije svog života. Sljedeći koraci su: Učiniti najbolje iz toga i provesti promjene.

Novinar
:
No postoje sasvim različite životne situacije i sudbine. Jedni žive u materijalnom blagostanju, drugi se svakodnevno moraju boriti za preživljavanje. Jedan se osjeća sretnim, drugi jadnim. Vrijedi li živjeti na ovaj način o kojem ste upravo govorili, za sve situacije?

Teolog: Kada to ne bi bilo tako, morali bismo se pitati: Ako sam nisam odgovoran za svoju sudbinu, tko je onda? Mogu li okriviti svog bližnjeg, možda Boga ili mračnu moć sudbine?
 

 

NE POSTOJE «BOŽJE TAJNA»




Novinar
:
Mnogi ljudi tako misle. Drugi govore o «Božjoj tajni». Na pitanje zašto, često nema konačnog odgovora.

Teolog: Tako sam to po smislu čuo u crkvi. Tamo se mnogo toga pripisuje nekoj «Božjoj tajni». Prema tome se za određene situacije dopušta pronaći ljudske uzroke, ali ponekad se radi o tzv. «nedokučivoj tajni». Prevladavanje neke nevolje ili sudbine povezano je onda na mnogo načina s vanjskim postupcima, primjerice s tzv. «sakramentima» ili ceremonijama. Samo se rijetko poučava mistični put prema Bogu u vlastitoj nutrini, prema Bogu koji je prisutan u svim oblicima života i koji nema tajni. On nam pomaže u svakoj situaciji.

Novinar: Jeste li vi to tako doživjeli?

Teolog: Ja to znam iz vlastitih doživljaja, no čuo sam to i od drugih koji su doživjeli gore stvari od mene. Pojednostavljeno rečeno uvijek sam si osvješćivao: U svemu negativnom je također i pozitivno, u svemu je Božja prisutnost.
Na taj sam način uvijek pronalazio korake za izlazak iz negativnih situacija.

 

OSNOVNO PRAVILO FIZIKE


 

Novinar: U svim životnim situacijama primijeniti «zakon sjetve i žetve», u svemu negativnome pronaći pozitivno i s Božjom pomoći uvijek iznova savladati život , to zvuči tako jednostavno kao da se pri tom radi o jednostavnom osnovnom pravilu prirodne znanosti.

Teolog: To jest jednostavno. Zakon uzroka i učinka nalazimo i u fizici kao princip akcije i reakcije. Svaka akcija proizvodi reakciju i svaki je događaj izazvan nekim događajem koji mu je prethodio. Nikakva energija pritom ne biva izgubljena. Ono što se lako može dokazati jednostavnim fizikalnim pokusima, vrijedi isto tako u području naših misli i čuvstava jer su oni isto tako energije. Misli i čuvstva mogu biti također shvaćeni kao posljedice prethodnih uzroka, a istovremeno i kao novi uzroci koji će opet proizvesti posljedice.

Ovo jednostavno znanje dio je kršćanskog učenja. U Bibliji, kod apostola Pavla – čak je izrijekom rečeno: «Ne varajte se: Bog se ne da ismjehivati. Što tko sije, to će i žeti» (Poslanica Galaćanima 6,
7).

Drugim riječima: Što netko čini, ima posljedice. I, gledano s druge strane: Sve što se nekome događa posljedica je onoga što je on prethodno prouzročio.


Novinar: Ne postoji li opasnost da onaj koji živi prema tom principu, počne zbog sebe očajavati ili trajno sumnjati u sebe?

Teolog: U tom bi slučaju on nešto krivo razumio. Tko tim putem konzekventno ide, najprije uči sebe razumjeti i ne osuđivati. I on je radosniji nego prije jer je «preradio» uzroke koji su doveli do «nevolje» i više ih ne ponavlja. Samo onaj tko preuzme odgovornost za svoje pogreške može ih postupno i razgraditi.

Ako netko nema «samopoštovanja» ili se osjeća manje vrijednim onda se može postaviti pitanje: Tko mu je oduzeo «samopoštovanje» i «osjećaj vrijednosti»? Nije li to konačno bio on sam? Gledano od Boga, svi su jednako dragocjeni i svaki dobiva iste pomoći. Tko si primjerice stalno osvješćuje «Bog me ljubi», kod njega sve više raste i svijest o vlastitoj vrijednosti. Polazeći od tog samopoštovanja nije tako teško priznati si još postojeće pogreške i slabosti. Sljedeći su koraci:
Pronaći i «očistiti» korijen, zadati si novi pozitivni «životni program» i postupno ga ostvarivati. Tko tako postupa, razvija sve više ona svojstva koja odgovaraju njegovoj beskrajno velikoj unutarnjoj vrijednosti.

Raduje me kada na ovaj način mogu postajati sve slobodnijim.


Novinar: Ako kažete: «Svatko dobiva jednake pomoći od Boga», ne izlažete li se prigovoru da govorite lijepe riječi koje stvarnost ne podržava?

Teolog: Bog je za mnoge «izvanjsko biće» i oni uvijek očekuju pomoć izvana. Ali Bog je također u nama i u svim oblicima života i pomoć često dolazi iz nutrine. Odgovor se može pronaći onda kada je netko spreman upitati o rješenju problema odnosno o sljedećem koraku u dotičnoj situaciji. Savjetnik i pomagač je u nama, ali u to nitko ne može uvjeriti drugoga. Radi se uvijek o tome da se ovo životno pravilo primjeni kod sebe, a ne kod drugoga.

Novinar: Zašto ne kod drugoga?

Teolog: Ako netko razmišlja o tome kako zakon sjetve i žetve djeluje kod drugih, ja bih se upitao o motivu. Nalazi li se iza toga znatiželja ili želja za senzacionalizmom ili možda neku ulogu igra i cinizam?

Novinar: Motiv bi mogao biti i pomoći drugome.
 

 

 O TRENUTKU I NAČINU SMRTI




Teolog:
Da. No, kako je to moguće?
Kao evangelički vikar na župničkoj izobrazbi bio sam jednom prilikom odgovoran za jedan ukop. Jedna mlada žena u visokom stupnju trudnoće bila je ubijena prilikom razbojničkog napada; umrlo je i dijete u majčinoj utrobi.
Što je događaj izazvao kod ljudi na koje se više ili manje odnosio? Koliko je dodirnuo mene samog? Jesam li uopće mogao biti koristan sugovornik rođacima i prijateljima?

Žena i njen ubojica su se poznavali. No koliko se moglo istražiti unatrag, odnosno koliko je meni bilo poznato, ona mu nije nanijela ništa što bi se moglo povezati s napadom. Maskirani je čovjek, prema vlastitoj izjavi, došao radi novca i postao je ubojicom kada ga je žena prepoznala iza maske.
Tada još nisam poznavao «zakon sjetve i žetve», a i izjave rođaka i prijatelja žrtve ukazivali su na to da ni oni ne razmišljaju u tom pravcu.
Kako je moguće pomoći svim sudionicima? Pođemo li od toga da duša ubijenog živi dalje u onostranom: Bi li za nju bila pomoć ako rođake i prijatelje na Zemlji obuzme očajanje i mržnja i iz takvog duševnog stanja više ne nalaze izlaz?
Poznajem, međutim, ljude koji su pretrpjeli udarac sudbine i kojima je znanje o zakonu sjetve i žetve i o reinkarnaciji doista pružilo utjehu i onda ako nisu znali koji vlastiti uzroci leže u pojedinom slučaju.

Otac jednog mladića s teškim smetnjama rekao mi je da bi pao u očajanje kada ne bi mogao vjerovati u neki uzrok i smisao te sudbine. Ovako je zadaću koju mu je postavio život prihvatio i raste s njom. 


Novinar: Sudbina dakle ima veze s prethodnim životom?

Teolog: Ako uzroci za sadašnje situacije nisu bili postavljeni u ovom životu, onda je to bilo u jednom ili više prethodnih. Uzroci ili «unosi» u našoj duši privlače nas na određena mjesta ili k određenim ljudima. Trenutak i način rođenja ili smrti također imaju veze s prethodnim životom. Ovisi međutim o pojedincu, kako se ponaša. Koristi li mogućnosti ili dodaje nove negativne uzroke povećavajući kompleks patnje? 

Novinar: Mogu li se predvidjeti događaji u životu jednog čovjeka?

Teolog: Život se razvija prema određenim uvjetima, naime vlastitim unosima, vlastitoj «sjetvi». Ali čovjek ima uvijek više mogućnosti odluke. Moglo bi se doduše ukazati na mogući razvoj, ali pojedini događaji se ne mogu predvidjeti jer niti jedan čovjek ne može unaprijed znati što će netko odlučiti. Čak gledajući i unazad ljudsko mišljenje jedva da se može shvatiti zašto je primjerice, neka određena smrt nastupila na taj način i u tom trenutku i zašto sudbina nije išla drugim putem? Tako opsežne i mnogostruke mogu biti međuzavisnosti.


 

PROROČKA RIJEČ





Novinar:
Nije li mnogim ljudima teško vjerovati u to da su razlog vlastiti uzroci?

Teolog: Ni meni se nije sviđala ta misao. Morao sam je u svakoj situaciji iznova usvajati, ponekad kroz unutarnju borbu i svladavanje sama sebe. No uvijek je tu bila pomoć da bi se došlo korak naprijed. Isus je učio: «Najprije izvadi brvno iz svoga oka, pa ćeš tada jasno vidjeti kako da izvadiš trun iz oka bratova» (Matej, 7, 5).

Novinar: Ako ljudsko mišljenje ne može mnogo toga shvatiti, odakle onda znate rješenja na ovu temu?
 
Teolog: Veliki dio onoga što sam svojim riječima prenio, objavljeno je po smislu iz duhovnog svijeta preko proročkih usta. To bi bila tema za posebno izdanje ovog časopisa.
Kao teolog ponovio sam vlastitim riječima ono što sam čuo. Prije nego je došlo tako daleko, ispitivao sam – doduše jednu cijelu godinu – i ponešto isprobavao, tako da sam došao i do mnogih vlastitih iskustava.
Kao student teologije od jednog određenog trenutka nisam najprije više vjerovao u objave. Teologija je bila za mene, pojednostavljeno rečeno, studij ljudskog razmišljanja o Bogu. Ona mi je pružila samo još nekoliko različitih Božjih slika s kojima se mogu napraviti određena iskustva. Isus iz Nazareta je, također prema mom tadašnjem uvjerenju, imao samo jedno određeno razumijevanje Boga kojim je mogao pomoći mnogim ljudima. No, o samom Bogu nije time za mene još ništa iskazano. Za vrijeme svog studiranja osjećao sam se kao čovjek koji razmišlja materijalistički, jer mi se sigurnim činilo samo ono što je ležalo vidljivo ispred mojih izvanjskih očiju pa između «biti kršćanin» i «biti ateist» nije za mene bilo bezuvjetnog protuslovlja.
No, osoba Isusa iz Nazareta ipak me je sve više zaokupljala. Također sam imao respekt pred određenim stvarima koje nisam razumio. Kada bi me pokrenule, tražio sam zadovoljavajuće objašnjenje i počeo ovo ili ono ispitivati. Tako se je realnost pomaknula iza vidljivog svijeta.
To o čemu govorim, potječe još ipak velikim dijelom samo iz «duhovnog znanja» koje sam čuo, a ne iz unutarnjeg uvida u nevidljive svjetove. U tom sam smislu samo «teolog» kao i kolege, i prenosim dalje informacije onako kako sam ih sam primio.
U vezi s tim mogu uputiti na knjigu Ovo je Moja riječ. Alfa i Omega, Isusovo evanđelje. Kristova objava koju svijet ne poznaje
, 1991 (http://www.das-wort.com/cgi/gen_article.cgi?article=s007kr&type=desc).

 


TRAGOVI PROŠLOSTI




Novinar:
Kako to da je riječ o objavi «koju svijet ne poznaje»?

Teolog: Mnogi ljudi ne primjenjuju na svoj život zakon uzroka i posljedice, niti išta znaju o mogućnosti reinkarnacije. Oni često stoje zbunjeno suočeni sa svojom sudbinom, ne sluteći gdje bi mogli pronaći trag koji bi im omogućio da savladaju ovaj život i konačno, da pronađu put prema sretnijem i zadovoljnijem životu u sadašnjosti i u budućnosti.

Novinar: Vodi li dakle trag svladavanja života, u prošlost?

Teolog: Prošlost se, ako nije odrađena, prije ili kasnije opet pokazuje u sadašnjosti. Sadašnjost je, dakle, odlučujuća.

Novinar: Što to konkretno znači?

Teolog: Ako znam da za sve što me danas zadesi, postoje uzroci u mojoj prošlosti, onda je to pomoć da ne padnem u zavadu, prigovore ili samosažaljenje. Tako možda postanem svjestan dijelova svoje nesavladane prošlosti koji su doprinijeli današnjoj životnoj situaciji i imam šansu danas promijeniti prijašnje krivo ponašanje.
Načelno sam napravio sljedeće iskustvo: Ne nađem li vlastite uzroke, možda mogu pronaći bar neki «udio» koji onda mogu «očistiti», tako da opet krene naviše. Ako drugi ljudi sudjeluju pri tom i možda imaju veliki dio krivnje, ipak vrijedi, pronaći vlastiti udio. Opraštanje koje se odnosi na udio drugih u krivici, sljedeća je zadaća.
 

 

U KOJEG BOGA JA VJERUJEM




Novinar:
Ima li to kakve veze s vjerom u Boga?

Teolog: Put prema Bogu vodi uvijek preko bližnjeg, tako što se s njim pomirim; primjerice tako da mu oprostim.
Tko ne poznaje zakon sjetve i žetve ili ga ne želi primijeniti, može doći u situacije u kojima, umjesto toga, smatra Boga odgovornim za nevolju i ne može više u njega vjerovati. Ako se situacija onda pojača ili pogorša, izgradit će se možda daljnje negativnosti, a pogođeni često pada u rezignaciju i očajanje.
To se ne mora tako odvijati ako netko poznaje zakon sjetve i žetve te ga primjeni. Isus iz Nazareta znao je o tome, a također i apostol Pavao koji je sastavio neke knjige Biblije. Isus nije govorio ništa o «Božjim tajnama» kao što to crkva radi danas.

Novinar: Ako ne postoje «tajne», zašto Bog dopušta patnju i nevolju?

Teolog: Zato jer se Bog ne miješa u volju čovjeka. Nasuprot tomu, Božja je volja da svima bude dobro i da opet postanu sretni kao što su bili kada ih je On stvorio kao čista bića. K tome On želi Svoju «palu» djecu, ljude, prije svega dovesti do samospoznaje, kako bi se obratili, to znači svoja opterećenja odnosno svoje grešno očistili. Bog nam pri tome pomaže, mi tako dolazimo Njemu bliže i ide nam bolje.

Novinar: Božja pomoć može prema vašim riječima doći i iznutra. Zašto onda danas ima tako puno ljudi koji ne osjećaju Božju pomoć, već uglavnom očajanje, iako se primjerice stalno mole?

Teolog: To ovisi o tome uspijeva li im bar nekoliko trenutaka postati nešto tišima u nutrini. Često su to samo fini osjećaji iz kojih se oblikuju riječi ili slike koje nagovješćuju ili ukazuju na sljedeći korak. Mnogi ne dopuštaju Božjoj pomoći da im priđe ili da je osjete u sebi. Oni se sa svojim mislima i osjećajima i dalje vrte u svojoj nesreći i u svojim optuživanjima. Bog osim toga ne pomaže uvijek onako kako bismo mi htjeli, i nije svaka pomoć Božja pomoć.
Uz ovo sam se sjetio izvješća prema kojima je Bog jednoj osobi očigledno pomogao pri poslovnom uspjehu, dok je jedan drugi bio umoren iako se možda, kratko prije toga usrdno molio Bogu.
U Boga koji bi radio takve razlike ja ne mogu i neću vjerovati. Bog kojem se ja povjeravam ne pravi razlike i pomaže u «velikim» i «malim» stvarima. Tobožnje razlike utemeljene su samo u čovjeku.
 

 

O RASPETOM KRISTU




Novinar:
Prethodno ste govorili o jednoj ozbiljnoj sudbini. Što ste tada rekli rodbini ubijene žene? I što biste danas rekli drugačije kada biste se opet našli u takvoj situaciji?

Teolog: Smatram da bi bilo dobro ako bi prilikom takvog rastanka nešto rekli i ljudi iz kruga rodbine, prijatelja i poznanika, u slučaju da bi to željeli i bili u mogućnosti učiniti. U našem društvu obično govori župnik ili neki drugi govornik. Tada sam kao vikar usporedio sudbinu mlade žene s Isusom iz Nazareta koji je nevin pretrpio smrt na križu i umirući uzviknuo: «Bože moj, Bože moj, zašto si me napustio?» Tako sam ih htio utješiti dodavši po smislu: «Ni Njegova sudbina nije bila bolja ...»

Novinar: Riječi Isusa na križu tiču se mnogih ljudi.

Teolog: One su kao jedan simbol za situaciju ljudi koji su napustili Boga, i trpe zbog te «napuštenosti od Boga».
Zbog toga su te riječi tako često ponavljane. Što se izrazitije može posredovati Kristova patnja i dovesti je u vezu s patnjom u svijetu, to se prije, tako se neki nadaju, može pružiti utjeha ili osjećaj da je usprkos tome Bog nekome blizu. Ili se traži u najmanju ruku povezanost s Njim iako se ima osjećaj da je On pojedinca napustio. To eventualno znači da je Bog sam bio mučen, izmučen i ubijen, a onaj koji pati pokušava se poistovjetiti s tom Božjom patnjom. Ako pogođeni još vjeruje u uskrsnuće, onda je to za njega kao tinjajući plamen s kojeg malo svjetla pada na tu mračnu situaciju. No time očajanje još nije promijenjeno.

Novinar: Mislim na mnoge prikaze izmučenog Isusa na križu.

Teolog: Nekima je to prikazivanje kao ogledalo vlastite žalosti i oni se s time poistovjećuju. Ili vjeruju da ih bar taj čovjek razumije ili bi ih mogao razumjeti.

Novinar: Može li mučeni Isus pomoći da nekome opet ide bolje?

Teolog: Ako se netko udubi u Isusovu žalost, to može dovesti do toga da se vlastita patnja pogorša.
U jednom sam stanu vidio obješenu figuru razapetog Isusa. Na to tzv. «raspelo» stanar je otro vlastitu krv tako da je njegova krv postala krv Isusove figure. Često je, ako bi mu išlo loše, gledao u tu figuru i tražio utjehu u molitvi.
Takvim se ponašanjem međutim, izlažemo opasnosti da se vlastita tuga pojača i da se nje tek s najvećom mukom uspijevamo osloboditi. Danas mi se ta Isusova figura čini kao simbol ustrajavanja u žalosti iako postoji izlaz iz nje.
Neki ljudi izvješćuju da njihovo tijelo nakon nekog vremena krvari na onim mjestima na kojima je Isusovo tijelo bilo probodeno čavlima. Možda je to jedan oblik još mnogo šireg poistovjećivanja.
Ali Isus već odavno ne visi kao umirući na križu. On živi i On želi da i mi s Njim živimo i budemo sretni. Zato je križ s umirućim ili mrtvim tijelom, raspelo, znak smrti koji nesvjesno simbolizira tobožnji poraz čovjeka iz Nazareta. Nasuprot tome je križ bez tijela simbol života.
Radosna poruka kršćanske vjere nema nikakve veze s time da je drugome možda sudbina bila gora nego meni samome. I ona nije u tome da ću ja jednog dana uskrsnuti u Nebu ako vjerujem da je Isus tamo uskrsnuo. Pitanje je, naime, jesam li tada zaista u Nebu? Ili, gdje sam onda?
Nada da bi jednoga dana sva patnja mogla nestati bez našeg sudjelovanja, je opasna.

Novinar: Kako to?

Teolog: Zato jer to možda sprečava da pronađemo uzroke za iskustva patnje kod sebe samih i da radimo na sebi. Tako prijeti opasnost da patnja ostane postojati i čak se pogoršava ako i nadalje stvaramo uzroke. Ovo vrijedi i poslije smrti. Smrt ne oslobađa dušu patnje. Smrt nam ništa ne uzima niti nam išta daje. U onostranom nastavljamo na onom mjestu gdje smo ovdje stali.
 

 

PREPOZNATI UZROKE





Novinar:
Što je onda «radosna poruka»?

Teolog: Da smo ljubljena Božja djeca i da s Kristovom snagom možemo korak po korak izići iz patnje tako što spoznajemo sebe – prije svega ono što leži u podsvijesti, što okajemo, oprostimo, molimo za oproštenje, nešto popravimo koliko je to moguće i stare pogreške više ne ponavljamo. To se može nazvati «čišćenjem». Ako sam nekome nanio štetu djelom ili riječima, riječima molim za oproštenje. Ako se to dogodilo u mislima odnosno osjećajima, preko Krista molim za oproštenje u mislima i osjećajima.

Novinar: Vi kažete, Krist pomaže. Kako je to bilo kod njega? Je li on svoju patnju također sam prouzročio?

Teolog: To bi bio nesporazum. Isus nije bio suzbijen i ubijen zato što je prethodno stvorio negativne uzroke, već zato što je htio pomoći nama da opet nađemo put prema Bogu. Dakle, on je u sebi nosio božanski nalog. Taj je nalog naišao na otpor ondašnjih svećenika i teologa. Isusov primjer ne može se tako bez zapreke prenijeti na nas.

Novinar: Možda i drugi pate zato što u sebi nose božanski nalog.

Teolog: Isus je o tome govorio u određenom smislu. On je rekao primjerice: «Blago progonjenima zbog pravednosti« (Govor na Gori, Matej 5, 10).
Može se postaviti pitanje: Tko je od koga «progonjen zbog pravednosti»? Tko na taj način nasljeduje Isusa?
Nije mi do toga da to osuđujem. Za mnoge ima patnja sasvim drugi uzrok i šansa je u tome da ga se pronađe i ukloni umjesto da se u mislima bježi u ulogu mučenika.
 

 

PROŠLI ŽIVOT, SADAŠNJI ŽIVOT, BUDUĆI ŽIVOT





Novinar:
Ako uzroci potječu iz prijašnjeg života, nisu li onda većinom nepoznati?

Teolog: Često ipak ponešto naslutite. Kakvo je bilo ili moglo biti prijašnje nerazgrađeno pogrešno ponašanje, pokazuje se iznova u našim današnjim mislima i osjećajima, sada možda samo u drugačijim životnim okolnostima nego prije.
Kroz mnoge inkarnacije pružale su se brojne mogućnosti kada su niti mogle biti utkane u zakon uzroka i posljedica.
Dovoljno je međutim znati da se ništa ne događa slučajno ni samovoljno. Stoga mogu uvijek poći od svojih današnjih misli i osjećaja i biti svjestan da je u svakoj situaciji prisutna Božja pomoć.

Novinar: Podsjećam još jednom na «rođake pokojnika» u prije spomenutom slučaju. Što biste im danas odgovorili na pitanje: «Zašto?»

Teolog: Nitko ne može drugome dati odgovor na pitanje koje se nalazi u njemu samome, u njegovim vlastitim osjećajima, čuvstvima i mislima.
Svatko može na određeno pitanje pronaći drugi odgovor jer je njegovo opterećenje drugačije. Tako svatko može naći svoj odgovor.
I nitko ne mora slijepo vjerovati u učenje o «nedokučivim Božjim tajnama».
To vjerovanje može često čitav život ostati ležati neprobavljeno u želucu i na njemu se čovjek može slomiti.

Novinar: Što u ovom slučaju znači «sjetva i žetva»? Jesu li onda na primjer krivi crkveni učitelji ili sami ljudi?

Teolog: Tko ne koristi šanse svog života, za to je, pojednostavljeno rečeno, sam odgovoran, primjerice svojim pristajanjem uz crkveno učenje.
Osim toga ova su učenja jednom također razvili ljudi i tko zna kakvu je ulogu ranije netko pri tome imao. Konačno, crkveni sistem učenja održao se do danas zato jer su neki ljudi u to vjerovali i davali novac u obliku crkvenog poreza, subvencija ili darova.
Svatko se sam može upitati zašto se toga želi čvrsto držati i ne govore li razum i čuvstva drugim jezikom.
Zakon sjetve i žetve ne sadrži u svakom slučaju «trpljenje za druge», nego točno odmjerava i dodjeljuje svakom sudioniku njegov dio – učitelju koji je prenosio učenje i vjerniku koji ga je slijedio. Da su to različiti udjeli jasno je iz riječi Isusa iz Nazareta koji je rekao teolozima i pismoznancima svoga vremena: «Jao vama, književnici i farizeji, vi licemjeri, koji pred ljudima zatvarate vrata kraljevstva nebeskoga: vi sami ne ulazite u njega niti dopuštate da uđu oni koji bi htjeli» (Matej, 23, 13).

Novinar: Ako u zakonu sjetve i žetve svakome dolazi samo njegov udio, onda je taj zakon pravedan. Je li on to zaista?

Teolog: U tom smislu za mene je najvažnije jedno drugo pitanje: Dira li me patnja drugog ili me ostavlja hladnim? A što se tiče pravednosti: Mi često opažamo samo jedan mali isječak života i ja svakodnevno učim razmišljati u širem smislu. Tome pripada i znanje da život nikada ne prestaje. Na posljednji udah čovjeka u ovostranom, nastavlja se prvi udah duše u onostranom. Život se, dakle, nastavlja. Prilikom nastupanja smrti duša napušta tijelo i nevidljiva za nas ljude, živi dalje u onostranim svjetovima. Ona pri tom uzima dah sa sobom. Tako primjerice duša jednog ubijenog živi dalje i njena glavna zadaća bi mogla biti da oprosti počinitelju. Kojim će putem pri tom ići u onostranom, želi li ili odabire, i s kakvom namjerom, opet novo tijelo za daljnju inkarnaciju, prepušteno je u danim okolnostima njoj. U onostranom ona također ima više mogućnosti da se odluči. O tome isto tako ovisi kada će postati svjesna neke svoje krivice i kako će je, pojednostavljeno rečeno, «očistiti».


 

O ČEMU GOVORE ŽUPNICI


 

Novinar: Bi li sve ovo mogle biti riječi na grobu?

Teolog: Ne bih htio ikada nekoga uvjeravati u svoje vjerovanje. To je stvar mogućnosti uživljavanja: razumjeti bližnjeg u trenutačnoj situaciji i pronaći riječi koje će mu pomoći.
Danas, osim toga, više nisam župnik koji mora po dužnosti na grobu izgovoriti određene riječi. Naučio sam načelno sve više i više govoriti ili pisati samo ono što sam ostvario u vlastitom životu, odnosno učim reći gdje to još nije slučaj.
Župnik je uvijek u opasnosti da govori bez da su njegove riječi ispunjene iz nutrine jer on po službenoj dužnosti mora govoriti u određenim situacijama. Osim toga, Isus iz Nazareta također nije htio stalež župnika ili svećenika.

Novinar: Ali u crkvama se to shvaća kao neka vrsta osobitog kršćanskog poziva.

Teolog: I ja sam započeo studij teologije jer sam se želio u potpunosti zauzeti za Krista. Od strane crkve gleda se na zvanje župnika kao na doživotni poziv, no od nekog određenog vremena više nisam mogao spojiti to zvanje sa slijeđenjem Isusa. Isus iz Nazareta nije nigdje govorio da želi jednu crkvu s teolozima koji bi radili kao župnici i svećenici. Naprotiv, teolozi ondašnjeg vremena koji su bila nazivani «pismoznancima», bili su najljući protivnici Isusa iz Nazareta. Sam je Isus radio kao tesar.
Kao i Isus niti Pavao nije dopuštao da ga plaćaju primaoci duhovne poruke, već je k tome usporedno radio kao izrađivač šatora odnosno tepiha (vidi Djela apostolska 18, 1-3; 1. Korinćanima 4, 12; 1. Solunjanima 2, 9).
Mjereno prema jednostavnoj poruci Isusa iz Nazareta uopće nije potrebna nikakva «teologija». Privremeno vidim zadaću «teologa» u tome da opet raspletu zapletenost koju je prouzročila teologija u odnosu na kršćansku objavu. Jer, ako riječi teologa ne odgovaraju istini, ako su ljudi pogrešno poučavani, onda se oni opterećuju teretom čije će djelovanje jednog dana osjetiti ako ga prethodno ne očiste. Ta patnja tada znači «otplaćivanje».

Novinar: Što podrazumijevate pod «otplaćivanjem»?

Teolog: Mnogi uzroci ne djeluju odmah ili nakon kraćeg vremena. To često traje dugo vremena. Postoji čuvena izreka. «Božji mlinovi melju polako.» Nije li prethodno očišćena, krivica će postati djelotvornom bilo kada u ovostranom ili onostranom, i to je onda «otplaćivanje». Čovjek tada trpi, odnosno sam «nosi» nevolju ili patnju koju je prethodno prouzročio drugome, na primjer zavođenjem u bludnju.
Onda se doduše može isto tako moliti za oproštenje, no prije toga je bila propuštena šansa da se predusretne posljedica i da ju se eventualno ne mora pretrpjeti. Je li lako postići kajanje kada smo mučeni jakim bolovima i ako se možda osjećamo «žrtvom» sudbine?
U onostranom također nije tako jednostavno kao na Zemlji susresti neku dušu s kojom imamo nešto za očistiti. Na Zemlji načelno mogu otići svakom bližnjem s pomoćnim sredstvom kao što je avion ili telefon i to puno brže no što je to bilo u prethodnim stoljećima.
Kao duša u onostranom nalazim se među «sebi sličnima», to znači među onima koji imaju slično stanje svijesti i slična opterećenja. Razvoj odnosno evolucija je dugotrajnija.

Novinar: O tome nisam ništa čuo u religijskoj poduci. Crkve uče u svojim dogmama i vjerskim spisima o «uskrsnuću mrtvih na sudnji dan» i razdvajanju onih koji će ići u Nebo od onih koji idu u pakao. Što mislite o tome?

Teolog: Je li pravedno ako jedne očekuje 100% «bijelo», a druge 100% «crno» i to za svu vječnost? Kakav bi to bio Bog koji na bolne krikove i pozive u pomoć svoje u paklu mučene djece, u vječnosti više ne bi mogao ili htio reagirati?
To me podsjeća na to kako su crkveni glavari uglavnom šutjeli na događanja u koncentracijskim logorima u nacističkoj Njemačkoj ili na laboratorije za pokuse na životinjama. Ali, to nema ništa s time kako sam ja doživio Boga.

Kada bi postojalo mjesto vječne udaljenosti od Boga bez mogućnosti obraćenja, onda bi moć udaljavanja od Boga bila jača od Božje ljubavi. U toj se temi Crkve jasno raskrinkavaju: ono što tamo treba vjerovati je konačno stanje jednog zauvijek odvojenog stvaranja; s ljudima odnosno dušama koji su na Zemlji bili vjerni katolici ili protestanti ili neki drugi koji bi trebali živjeti u takozvanom blaženstvu; i s mnogim drugima koji bi se za svu vječnost trebali nalaziti na jednom mjestu vječnih muka. Bog Stvoritelj kojeg nam je približio Isus iz Nazareta, nije međutim tako nešto nikada zamislio. On je drugačiji Bog od Boga Crkvi. On u svakom trenutku pruža ruku Svom djetetu u ovostranom i u onostranom, i svatko može prije ili kasnije pronaći izlaz iz samostvorenog pakla. To ovisi samo o njemu samome.

Još jedna primjedba na kraju. U Bibliji na nekoliko mjesta u vezi s prokletstvom i blaženstvom navedena grčka riječ «aionios», označava jedno dugo vrijeme, jedan «eon», ali ne vječnost u smislu beskonačnosti. I druga, u Bibliji za to primijenjena riječ «asbestos» može se prevesti kao «neizmjerno» (Opširni komentari ove teme u Teolog br. 19: Ne postoji vječno prokletstvo – također ni u Bibliji).
 

 

OPOMENE




Novinar:
Neki ljudi shvaćaju svoju sudbinu na Zemlji već kao neku vrstu «pakla». Drugima je tuga i radost u njihovom životu podijeljena nešto ravnomjernije, bez da ih pogađaju na primjer veliki udarci sudbine.

Teolog: Kažete «bez da ih pogađaju veliki udarci sudbine». No što će se možda još dogoditi?
Sjetva polagano zrije za žetvu. I prije nego bude požeta, može se promatrati kako sjetva raste. U odnosu na čovjeka to znači: Prije nego nastupi sudbina, čovjek je više puta opomenut kako bi moguće posljedice jedne sjetve pravovremeno spriječio preko čišćenja.
Ako u danu živimo budno, onda nam i najmanji događaji mogu pomoći i upozoriti nas na našu sjetvu. Spoznajemo li sebe u dnevnim situacijama, razumijemo li upozorenja i vučemo li iz njih ispravne zaključke, onda neku određenu sudbinu ne moramo propatiti, odnosno možemo bar dio toga otkloniti.

Novinar: Što su primjerice takve opomene?

Teolog: Možemo uvijek biti budni ako nas nešto ljuti ili uzrujava, na primjer ponašanje jednog našeg bližnjeg. Uzrujavanje izvire iz nas samih. Poruka je: Svejedno o čemu se radi kod bližnjeg – je li se doista negativno ponašao ili sam ja sam ugradio nešto negativno u njegovo ponašanje – ono što me uzrujalo «odgovara» meni, možemo stoga za to reći i «odgovaranje». Odlučujuće je najprije pitanje: gdje se ja ponašam tako ili slično kao moj bližnji, možda «samo» u mislima? Kada u meni ne bi bilo ništa isto ili slično, onda bih u odnosnoj situaciji ostao mirniji u nutrini i iz unutarnje snage pravedno postupio. Ovako me situacija uzrujava i izbacuje me iz uravnoteženosti. To je jedna moguća opomena.

Na ovom primjeru možemo razumjeti i što je mislio Isus kada je opominjao: «Što imaš gledati trun u oku brata svojega, a brvna u svome oku ne zapažaš» (Govor na Gori, Matej 7, 3)?
Ponašanje bližnjih je onda «trun» koji nas upozorava na naše brvno.

Novinar: Ako prepoznam brvno, ali nemam snage da ga uklonim?

Teolog: Za komadić brvna koji sam danas prepoznao, dana mi je također i snaga da ga uklonim – ako to učinim odmah odnosno još istog dana i ne odgodim ga ili potpuno odbacim. Tu snagu možemo nazvati «dnevnom energijom».

Novinar: Ja sam se na primjer naljutio na neku osobu. Kako da sada pronađem vlastito brvno?

Teolog: Onda istražujem razlog ljutnje. Jedan primjer tome: Možda je to neispunjena želja da nas ta osoba ozbiljno shvati ili da zadržimo njenu pažnju.
Onda se mogu povratno pitati koga ja ne uzimam ozbiljno ili kome ne poklanjam pažnju i zašto.
Pada li mi na pamet takva situacija? Kako je mogu «očistiti» i ubuduće se ponašati drugačije? Na kraju mogu, vezano za prvotnu situaciju, pitati dalje: Zašto mi je bilo tako važno zadržati pažnju u toj situaciji? Što je ispod toga? Možda ljubomora? I strah da ćemo izgubiti pažnju ili naklonost te osobe? I zašto ovaj strah? U kojim sam se točkama učinio ovisnim od nekog čovjeka?
Tako postupno dolazim do korijena svoga ponašanja. Mogu li ga onda očistiti i postaviti si novu ciljnu sliku? Primjerice: Ja sam slobodan u Bogu. Ili: Ja dajem svome bližnjem, od njega ništa ne očekujem.

Ako se u nekom kasnijem trenutku opet podigne ljutnja, onda se mogu u mislima povući: «Stani, stop! Što sam si zadao?». U tom trenutku već postajem mirniji. Ne reagiram s prigovorima, već pokušavam razumjeti svog bližnjeg. Iskustvo pokazuje da se odnos poboljšava.
Ako sam svoje vlastite slabosti, brvno, očistio, onda mogu pomoći i bližnjem da on svoje slabosti, trun, prepozna i očisti ukoliko želi i dolazi do jednog dubljeg zajedništva.

Novinar: U ovom je primjeru jedna ljutnja mnogo toga oslobodila i pokrenula u nutrini. Ima li sve ono što mi se svakodnevno događa ili što me pokreće, dublji smisao?

Teolog: Uvijek je do pojedinca samog. Mi ne trebamo u situacijama ništa interpretirati, pa ipak ako pažljivo promatramo svijet oko sebe, onda nam let jedne ptice može prenijeti poruku ili potaknuti nešto u nama.
Pored toga postoje brojne misli koje nam tijekom dana uvijek iznova dolijeću. Ako samo dođu i opet nestanu, bez da nas uzrujaju, onda nema smisla analizirati ih.
Mnogi ljudi ne pate zbog toga što situacije objašnjavaju, nego su otupjeli i opažaju tek malo od onoga što se dešava oko njih. Previdi li se na primjer nekoliko manjih upozorenja koja nas možda obavještavaju o sudbini koja si krči put prema nama, onda opomene mogu postati snažnije, možda nadiru već prve posljedice. Mislim na primjer na jednu manju auto-nezgodu pri kojoj se jedan «silno prestraši», a drugi prođe s malo štete na limu. Odlučujuće je pitanje: «Zašto?».

Novinar: Često se radi ipak samo o dekoncentraciji.

Teolog: Da, no i nekoncentriranost ima svoje uzroke. Gdje su bile moje misli? Što su bile misli? Možda ipak imaju veze s dubljim uzrocima nesreće? Nije potrebno ići daleko.


 

AKO SE NETKO ZAPLETE U MISLI




Novinar:
Igraju li, dakle, misli važnu ulogu?

Teolog: Da. Kod nekoga tko se primjerice boji neuspjeha, može upravo zbog toga nastupiti neuspjeh, jer je kao uzrok stalno dopuštao unutarnje slike neuspjeha bez da se pitao: «Zašto?» i to promijenio s Kristom.

Novinar: Uči li se i u crkvi o važnosti misli?

Teolog: Crkvena učenja snažno usmjeravaju svijest čovjeka na vanjštinu ili na isticanje, na «sakramente» i ceremonije, slušanje propovijedi, na »samo vjerovati», na ovo ili ono «dobro djelo». U Evangeličkoj crkvi se prije svega poučava da je Krist umro za sve naše grijehe i mi bismo onda trebali biti spašeni samo kroz vjeru. Ovakvo učenje često ometa da ljudi točnije i pažljivije promatraju svoju svakodnevicu i da si postupno izgrađuju put prema Bogu. Oni tada možda ne mogu pronaći razlog problemima, pa tako ni Božja pomoć u mnogim situacijama svakodnevice neće biti primijećena.
Tako neke ljude pogađa sudbina koja ih ne bi morala pogoditi.

Novinar: Nastupi li sudbina, kaže se često: «To je nedokučiva Božja odluka».

Teolog: Pri tom je Bog uvijek iznova pokušavao pooštriti sluh i spriječiti sudbinu. Mi trebamo samo ozbiljno uzeti riječi o «trunu i brvnu» iz Isusovog Govora na Gori i sebe promatrati u situacijama dana. Dan nam pruža mnoge pomoći.
Tko se umjesto toga puno bavi teološko-intelektualnim mislima, može lako dospjeti u misaonu zapletenost. Njegova je svijest u opasnosti da otupi i odvoji se od živog iskustva Boga u svakodnevici.
Pada mi na pamet jedan primjer: Kada sam jednom, zbog nepažnje, autom pregazio jednu malu macu, osjetio sam u toj situaciji, kao rijetko prije toga, patnju životinje. Maca se još nekoliko trenutaka micala, prije nego je umrla, a ja sam stajao pokraj. Htio sam pomoći, ali sam bio bespomoćan.
U nekim drugim situacijama patnju drugih jedva sam ili uopće nisam primjećivao. Nema li to veze s klupkom misli u koje se ljudi mogu začahuriti?

 


SLUŠATI U NUTRINI




Novinar:
Ne bi li nesreća s macom mogla biti upozorenje?

Teolog: Mogao bih se primjerice također pitati: Tko inače dospijeva «pod moje kotače»? Druge životinje? Ljudi? Možda će to jednog dana pogoditi čovjeka samog ako ne prepozna opomenu i nešto ne promijeni.
No, nije sve što donosi dan negativno. Obavijesti svakodnevice pomažu nam i u pozitivnom kako bismo našli najbolji slijed za svoj život. Sve nam govori. Prije određenih odluka dogode se primjerice situacije ili se održe razgovori, čiji nam sadržaj olakša odluku.

Novinar: Neki pri tom pitaju o «Božjoj volji».

Teolog: Bog nam uvijek ostavlja slobodu da se odlučimo. On ne odlučuje za nas i u jednoj konkretnoj situaciji ne daje prednost «ispravnoj» odluci. Bog hoće da mi živimo po Njegovim zapovijedima i pomaže nam da pronađemo svoje motive kako bismo mogli donijeti odluke koje bi isto tako svojom motivacijom bile u skladu sa zapovijedima.
Mislim na pitanja: ženi li se netko određenom osobom ili ne, koje zvanje odabire, privlači li ga više otići na sjever ili na jug ili ostaje tamo gdje je. Mi sami odlučujemo, no Bog nam pri tom pomaže.
Često dolaze impulsi koje možemo opaziti u svojoj nutrini ako smo prethodno postali tihi i usmjerili se na Boga. Jesam li tada budan i otvoren da to prepoznam, razlikujem od negativnih utjecaja i iz toga izvučem odgovarajuće zaključke? Onda mogu sve bolje živjeti prema Božjoj volji.
Bog ne želi da mi na putu prema Njemu idemo stranputicom, ali i na našoj stranputici On ostaje s nama i u nama.

 


O PATNJI ŽIVOTINJA


 

Novinar: Ako sam dobro shvatio radi se o unutarnjem vođenju u određenim situacijama, gdje vanjski razlozi mogu pomoći da ga primijetimo.
Još jedno pitanje uz primjer o maci: Kako to ide sa životinjama? Vrijedi li i za njih «sjetva i žetva»?

Teolog: Kod patnje životinja ne radi se, što se tiče samih životinja, o «sjetvi i žetvi». Za razliku od ljudi životinje nisu negativno sijale, nego su mnoge od njih zbog ljudskog negativnog načina ponašanja učinjene onakvima kakve su danas. One su se tako razvijale kroz nezamislivo duge vremenske periode, recimo tzv. «grabežljivci».

Tako se okrutna patnja životinja – kod pokusa na životinjama, u masovnom uzgoju, u klaonicama, prilikom transporta, u zaraženom okolišu, u lovu, kao i u nesrećama – posredno ili neposredno svodi na ljudske uzroke. A to može također biti i simbol za ono što će jednog dana stići ljude, kada neokajani uzroci kao posljedice padnu na njih. Jesmo li uopće svjesni što radimo životinjama?

Novinar: Pripadaju li onome što će pasti nazad na ljude i bolesti koje su izazvane konzumacijom mesa?

Teolog: Zakon sjetve i žetve vrijedi i za naše prehrambene navike.
Za ljude koji se hrane tijelima drugih ljudi postoji riječ «kanibali».
Nisu li i ljudi koji jedu životinje «kanibali»?
U redu stvaranja to u svakom slučaju nije bilo predviđeno; prema biblijskom izvještaju o stvaranju čovjek je vegetarijanac (1. Mojsije 1, 29-30).
U Bibliji se to promijenilo tek nakon «potopa». Navodno ta promjena potječe također od Boga. No, kada se u tom smislu kroz ljude govorilo o «strahu i užasu» «svih životinja na zemlji» (1. Mojsije 9, 1 ff.) onda to ne zvuči kao «Božja dozvola», već kao «vapaj» nad ljudima.
Je li onda «Božja volja» ili «božanski jauk» Da za konzumaciju mesa koje je s time povezano? Sve se više ljudi odriče mesa jer znaju da sva patnja koju nanosimo životinjama opet pada nazad na ljude, već prema njihovom udjelu. Ali odriču se i zato jer postaju sve osjetljiviji za patnju životinja.
 

 

NE POSTOJI BOG KOJI KAŽNJAVA




Novinar:
U Bibliji se o Bogu u odnosu na to mjesto dalje kaže: «A za vašu krv, za vaš život, tražit ću osvetu ...» (1.  Mojsije 9, 5)

Teolog: Riječi o osveti jasno pokazuju da su Bogu u Bibliji pripisivane neke ljudske riječi i ljudske misli. Bog nije osvetnik i ne traži krv. To je zakon uzroka i posljedice koji «utjeruje» žetvu, ako sjetva nije bila korigirana od svog ishodišta. Ovaj zakon ne mogu izbjeći ni krv koju su ljudi prolijevali, niti ljudske osvetničke misli.

Novinar: Pođimo od toga da «zakon sjetve i žetve» vrijedi, ali da se ne poučava ni zakon ni njegovo djelovanje, niti kako se s njime ophoditi. Onda sve ostaje po starom. Tada je to možda jedan bolni kružni tok uvijek istih ili sličnih problema ...

Teolog: ... koji se bilo kada može skrutiti u tešku sudbinu ovdje na Zemlji ili u onostranome. Ako netko ove zakonitosti razvodni ili zaniječe, onda na njihovo mjesto nastupa eventualno «nedokučiva Božja odluka», «Božja tajna» ili podnošenje, moljenje ii optuživanje u patnji bez da joj možda možemo pronaći razlog. Tada je također teže uzeti svoj život u ruke i moći promijeniti negativno u pozitivno.

Novinar: Vi stalno govorite o zakonitostima odnosno o jednom «zakonu». U crkvenom učenju postoji riječ «evanđelje». To se tamo shvaća kao «radosna vijest». Kakve to ima veze sa «zakonom»?

Teolog: Riječ «zakon» dobila je nažalost, prije svega luteranskim učenjem, negativan okus. Oslanjajući se na Pavla, tamo se pravi razlika između «zakona» i «evanđelja». Mogu to kratko objasniti za one koje pobliže zanima: U evangeličkoj se vjeri o «zakonu» načelno kaže, da bi to bilo «zapravo» «jedno božansko učenje» koje uči što je ispravno i što se Bogu sviđa, i kažnjava sve što je grijeh i što se protivi Božjoj volji» (Evangelische Bekenntnisschriften, Konkordienformel, Epitome V).
Pored toga se «zakon» dovodi u vezu s «gnjevnim Bogom». Tako to znači «Zakon ukazuje samo na Božji gnjev i ozbiljnost, zakon nas optužuje i pokazuje kako će on strašno kazniti grijehe vremenskim i vječnim kaznama ...» (Evangelische Bekenntnisschriften, Konkordienformel, Apologie IV).
Nasuprot tome govori se o «evanđelju». «Evanđelje bi načelno bilo takvo učenje koje bi poučavalo što čovjek koji se ne pridržava zakona i koji bi zbog toga bi bio proklet, treba vjerovati, naime da je Krist platio i otkupio sve grijehe i njemu bez svake njegove zasluge stekao i zadobio oproštenje grijeha, «pravednost koja pred Bogom vrijedi», i vječni život» (Konkordienformel, Epitome V).
Tako opisanim vjerovanjem čovjeka se uči da će Krist sam ljude odvesti nazad Bogu, što danas u mnogim pogledima smatram zavođenjem u bludnju.

Novinar: Mislite, kada je riječ o gnjevnom Bogu koji kažnjava kao ovdje u evangeličkoj vjeri?

Teolog: Da. Bog nije kažnjavao i ne kažnjava i On nikada nije bio i nije gnjevan u ljudskom smislu da bi se kao čovjek mogao naljutiti. No, postoji božanska Ozbiljnost.

Novinar: Ako je to tako, onda prema tome nije također potrebno da Božji gnjev bude pomiren?

Teolog: S Božje strane se ništa ne mora pomiriti. Učenje o «žrtvenom jaganjcu» Kristu kojim je tobože pomiren Božji gnjev, ljudska je predodžba.
Isus je htio s ljudima na Zemlji izgraditi Kraljevstvo mira. «Žrtvenim janjetom» postao je tek kada su ga ljudi u iskušenju napustili. S Božje strane nije bilo planirano Otkupljenje kao krvavi događaj jer u Njegovom se svijetu uopće ne lije krv. Bog nikoga ne kažnjava. On ne može kažnjavati jer kod Njega uopće ne postoji kazna. Također ni gnjevni Bog, kako se to poučava u crkvama, ne postoji i nikada nije postojao. To su sve predodžbe iz glava ljudi odvojenih od Boga.
Postoji samo ozbiljna Božja borba za čovjeka koja dolazi do izražaja i kroz proročku riječ u jasnim, snažnim i ponekad strogo zvučećim riječima, ako nježne riječi prije toga nisu ništa pokrenule. Dobar primjer za to nalazimo u mnogim proročkim riječima «Starog Zavjeta», ali i u Isusovom sedmerostrukom «Jao» književnicima i farizejima (Matej, 23).
Umjesto da u neuljepšanim riječima otkriju Božju ljubav, da se probude i obrate, mnogi su ljudi radije u tim riječima tumačili navodni «Božji gnjev». Oni su vjerovali u «Božje kazne» umjesto da u negativnim događajima prepoznaju ljudsko samokažnjavanje po «zakonu sjetve i žetve».
Taj je zakon također pravednost na kojoj se zasnivaju sva događanja kroz inkarnacije, čak eonima.
Pored toga postoji Božji «Apsolutni zakon» koji sadrži Božju ljubav i milosrđe i u svakom trenutku nam pomaže da pronađemo izlaz iz negativnog.
To se možda ne događa od danas do sutra, već je potrebno više ili manje koraka, tako da možemo govoriti o evoluciji nazad Bogu.


 

O TAKOZVANOM «ISTOČNOM GRIJEHU»




Novinar:
Kada govorite o «evoluciji nazad Bogu», onda mora da je jednom postojao i razvoj udaljavanja od Boga. Kako se to može predočiti? Kako je primjerice došlo do tog «zakona sjetve i žetve»? Je li ga stvorio Bog?

Teolog: Ne, nije ga stvorio Bog. On je došao kroz ljude koji kao čista duhovna bića nisu više htjeli u «Nebu» živjeti prema Božjim zakonima i koji su «Nebo» napustili.

Novinar: U Bibliji piše nešto o nekom istočnom grijehu.

Teolog: To izbijanje iz Božjeg reda, iz «Apsolutnog zakona», bio je pokušaj uspostavljanja drugog stvaranja pored već učinjenoga.
U biblijskoj priči o «istočnom grijehu», priči punoj slika i simbola to se pokazuje kao pokušaj htjeti «biti kao Bog» (1. Mojsije 3, 5).
Pokušaj se sastojao u više ne živjeti za čast i slavu Božju, već htjeti predstavljati samo sebe, sam biti stvoriteljem jednog vlastitog svijeta, živjeti za vlastitu čast i u tu svrhu stupiti u konkurenciju s drugima. Time je razoreno prvotno jedinstvo stvaranja.
Jedenje određenih plodova nasuprot Božjoj zapovijedi kako je ispričano u Bibliji, može se onda gledati kao simbol izlaženja iz tog jedinstva s Bogom i stvaranje ovog novog, drugog reda.
Mogućnost takvog postupanja leži u «slobodi» bića što se također vidi i u crkvenom učenju.
Ova je sloboda prije jako puno vremena bila iskorištena od jednog dijela duhovnih bića «u Nebu» da bi se promijenio božanski Red i izgradio jedan protivni red.
Ovo izbijanje bilo je prvi negativni uzrok koji je proizveo odgovarajuće negativno djelovanje. U procesu Pada došlo je do daljnjih uzroka i posljedica.
Zbog toga se «zakon sjetve i žetve» može označiti i kao «zakon uzroka i posljedice» ili «kauzalni zakon».
Položaj tog razvoja udaljavanja od Boga jasno je vidljiv u stanju ovog svijeta.

Novinar: Do sada ste odgovorili na sva pitanja i u tim se odgovorima pozivate na Kristove objave koje je On, prema vašim riječima, dao u naše vrijeme kroz Proročku riječ. Govori li se u tim objavama o svim pitanjima ili bitna pitanja ostaju otvorena?

Teolog: Objave ispunjavaju obećanje koje je Isus dao prema riječima Ivanovog evanđelja: «Imao bih vam još mnogo reći, ali sada ne možete nositi. A kada dođe on, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu» (Ivan 16, 12-13).
Sve bitno je objavljeno. A današnje Kristove objave pobuđuju isto tako i protivljenja kao što je to činila poruka Isusa iz Nazareta, Krista, prije 2000 godina i u svim godinama od tada.

Novinar: Što mislite pod «protivljenja»?

Teolog: Ako se još jednom dotaknem Očenaša i molitve «Tvoje kraljevstvo dolazi», onda to znači: Nebo treba doći na Zemlju. U svakom slučaju postoje snage koje to hoće spriječiti i koje hoće zadržati svijet kakav je nastao posljedicom «istočnoga grijeha»: s vladavinom ljudi nad drugim ljudima, s iznad i ispod, s iskorištavanjem stvaranja za sebične svrhe i još više toga. Ukratko: s negativnim koje poneki hoće koristiti za svoje svrhe.

Novinar: Ako se kod ove teme sjetim crkvenog učenja: U dogmama i vjerskim spisima govori se, kako smo to već ocijenili, također o prokletstvu, paklu ili vječnoj odvojenosti od Boga. Stvaranje bi prema tome ostalo zauvijek podijeljeno.

Teolog: Prema tom učenju to bi tako bilo. A zastrašivanjem s vječnom odvojenošću od Boga mnogi su ljudi zastrašeni i učinjeni ovisnima o crkvenoj ponudi spasenja.

 


ŽUPNIK NE MOŽE ODRIJEŠITI OD GRIJEHA




Novinar:
Kakve ponude spasenja nude Crkve?

Teolog: Pojednostavljeno rečeno: pravu vjeru i sudioništvo u navodno od Boga propisanim crkvenim djelatnostima, kao sakramentima u kojima Bog treba djelovati. Pri tom se primjerice radi o oproštenju grijeha. Prema crkvenoj vjeri ljude će od grijeha odriješiti župnik ili svećenik. No to nije moguće. Isus također nije htio da njegovi sljedbenici uopće postanu teolozi, svećenici ili župnici.

Novinar: Što se događa prilikom tih crkvenih postupaka?

Teolog: U Katoličkoj crkvi postoji formulacija: «Sam Bog oprašta kroz mene grešnika» – misli se na svećenika. Riječ «grešnik» zvuči ponizno, no što se nalazi iza te formulacije?
I što se događa, ako se oprost uzme u obzir? Oprost vrijedi kao «oslobođenje od vremenske kazne za grijehe pred Bogom koji su glede krivnje već izbrisani» (Katekizam Katoličke crkve, München 1993, Nr. 1471). Iza ovih riječi krije se prije svega crkveno učenje da krivica može biti izbrisana već od Crkve provedenim «sakramentom pokore»
Sljedeće bi pitanje onda bilo kako se treba ophoditi s mogućim naknadnim djelovanjem krivice. I ovdje si Crkva prisvaja punomoć određivanja, navodeći kao razlog da može «autoritativno» raspolagati «blagom zadovoljštine Krista i svetih» za otpis ili djelomični otpis «vremenske kazne za grijehe». To se događa «pod točno određenim uvjetima» i moguće je štoviše i za preminule u onostranom čiji se put čišćenja time skraćuje.
Crkveni čin pri «sakramentu pokore" dobiva dodatnu težinu time što se kaže da je to «odsada kao i dosada jedini redoviti put pomirenja s Bogom i Crkvom ako jedno takvo priznanje grijeha psihički ili moralno nije onemogućeno» (Ordo poenitentiae 31, Katekizam Nr. 1484).
Kod ove teme, kao i kod mnogih drugih, službene crkve spominju «Boga» i «Crkvu» u jednom dahu, što je najzad prisvajanje i iskorištavanje Božjeg imena.

Novinar: Nastajanje Evangeličke crkve započelo je u 16. st. borbom protiv oprosta Katoličke crkve. Što je nastalo iz tog razračunavanja oko «pokore»?

Teolog: U Evangeličkoj crkvi se danas više priklanjaju tome da toleriraju oprost, što je vidljivo prema reakciji na jubilarni oprost u godini 2000. U Evangeličkoj crkvi se na tom području zadržalo pravo punomoći župnika. Kao evangelički pastor ja sam više puta tijekom godine sudjelovao u jednoj takozvanoj «zajedničkoj ispovijedi». Pritom se događalo sljedeće: Prije svega sam ja kao župnik molio glasno nekoliko pripremljenih molitava koje su pitanjima utjecale na prisutne: «Pred svetim Bogom ja pitam svakog pojedinog od vas: Priznaješ li da si bio grešan i kaješ li se zbog svoje krivice? Tražiš li oprost u ime Isusa Krista? Vjeruješ li također da je oprost koji ti ja dajem, Božji oprost, onda odgovori: Da.»
Dionici bi glasno odgovorili sa «Da», nakon čega bih ja kao župnik nastavio: «Dogodit će vam se prema vašoj vjeri. Snagom naloga koji je Gospodin dao Svojoj crkvi, ja vas u potpunosti odrješujem: vaša vam je krivica oproštena. U ime Oca i Sina i Svetoga Duha.»
Dionici bi odgovorili «Amen», a župnik zaključio: »... Idite u miru!»


Novinar: U župnikovim riječima govori se o «nalogu» koji je dan Crkvi da tako postupa. Tko je Crkvi dao takav nalog?

Teolog: U Crkvama se kaže da je to učinio Isus iz Nazareta. No, ne postoji zapovijed ili nalog Isusa iz Nazareta Crkvi da tako postupa. Ono na što se Crkve vezuju je takozvano «pravo raspolaganja» koje im je, prema njihovom učenju, dao Isus. Kao temelj za to služe Isusove riječi Petru: «Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima» (Matej, 16, 19).
Ovdje nije riječ ni o svećenicima niti o crkvi, također niti o Petru, već Isus govori o zakonu sjetve i žetve, a pod riječju «nebesa» u ovom je slučaju mišljeno na onostrano. Isusove riječi objašnjavaju da se ovostrano nastavlja u onostranom: Ljudi koji na Zemlji nešto «svežu», natovare si dakle, opterećenje koje ih čini neslobodnima, bit će kao duše u onostranom također neslobodni i vezani na to opterećenje. No od onoga što se na Zemlji razriješi, dakle očisti, bit će slobodni i kao duše u onostranom. To je značenje Isusovih riječi. Zakon sjetve i žetve se ne prekida smrću čovjeka. Život se nastavlja, možda ulaženjem u jednu ili više novih inkarnacija.

 


O PAPI


 

Novinar: Ovo se razlikuje od značenja ovih riječi u crkvama. Katolička crkva je iz riječi upućenih Petru izvela čak vlast papinstva.

Teolog: Isus nije govorio o papi, također ni o «svetom ocu» na Zemlji. Baš naprotiv, u Bibliji se kaže: «Nikoga na zemlji ne nazivajte svojim ocem jer imate samo jednog Oca, onoga nebeskoga!» (Matej, 23, 9).
Isus Krist nije htio papu i ni jednom čovjeku nije dao vlast nad drugima, ni svjetovnu, ni duhovnu. U području «svjetovnog» ljudi se trebaju složiti između sebe prema pravilima zajedničkog života. A u duhovnim smislu je Krist svakom čovjeku predao «ključeve nebeskog kraljevstva», to jest prepoznati se uz Njegovu pomoć u zakonu sjetve i žetve, okajati, moliti za oproštenje, oprostiti i prepoznato i očišćeno negativno s Njegovom snagom više ne ponavljati.

 


MOLBA ZA OPROŠTENJE ZBOG CRKVENOG DJELOVANJA


 

Novinar: Jeste li molili za oproštenje što ste kao župnik još radili prema crkvenom učenju o ispovijedi i oprostu?

Teolog: Ja sam u mislima molio za oproštenje sve ljude koji su bili dionici tih «ispovijedi» za koje sam ja bio odgovoran. Ne znam koliko je ljudi tada bilo uljuljano u lažnu sigurnost da će time biti oprošteno nešto što još nije.

Novinar: Možete to malo pojasniti?

Teolog: Mogu iznijeti jedan primjer: Uzmimo da netko ima osjećaj krivnje u odnosu na bračnog partnera od kojeg se razveo. Oboje sada idu svojim putem, no mnogo toga iz prošlosti nije raščišćeno, eventualno prigovori na onog drugog prekrivaju punu spoznaju vlastite krivnje. S pomiješanim čuvstvima čovjek sada sudjeluje u «zajedničkoj ispovijedi». On nije bio poučen da krivica može biti oproštena tek onda kada i onaj koji zbog te krivnje pati, oprosti onome na koga se krivica odnosi. Nekadašnji je partner možda još jako daleko od toga.
Kod katoličke ispovijedi govori župnik pojedinom u Božje ime da je «slobodan i odriješen». Ovaj možda u to vjeruje i stvar smatra očišćenom. Eventualnu kasniju grižnju savjesti utišava u sebi, također i dublje osjećaje o svom udjelu u krivici. Pa njemu je od Boga bilo oprošteno. Možda će mu u jednom kasnijem osobnom razgovoru župnik još čak preporučiti da jednostavno čvršće vjeruje da mu je bilo oprošteno. U međuvremenu njegov bivši partner dospijeva u sve nepovoljniji položaj i polaže daljnje negativne uzroke. U svojim mislima i čuvstvima on za to sve više okrivljuje prijašnjeg partnera čija je krivica prividno bila oproštena. Može li taj sada reći: Ja nemam ništa sa sadašnjim životom svog nekadašnjeg partnera jer je meni bilo oprošteno, za mene je stvar sređena? U Govoru na Gori Isus govori o jednoj sličnoj situaciji i kaže: «Dakle: ako doneseš dar svoj na žrtvenik i tu se sjetiš da ti brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar tu pred žrtvenikom, hajde i najprije se izmiri s bratom, pa onda dođi i prinesi dar svoj» (Matej 5, 23 f.).
Po smislu to znači: Ako se hoćeš obratiti Bogu i osjetiš da u odnosu s nekim čovjekom nešto nije u redu, onda idi tom čovjeku i dovedi odnos u red. Ove povezanosti prilikom opraštanja stoje i iza teksta Očenaša, kako se moli u crkvama: «Oprosti nam naše grijehe kako i mi opraštamo svojim dužnicima.» Dakle, tek kada si ljudi oproste međusobno, može dotična krivica biti oduzeta. Bog bi nam doduše nakon iskrenog kajanja mogao odmah oprostiti. Ipak to ovisi o našem bližnjem jer Bog ljubi sve jednako. Kako bi naime bilo, kad bi On oprostio onome koji je nekog drugog, primjerice, namjerno oštetio, a poslije toga molio «Bože, oprosti mi»? Iako oštećeni u svojoj nevolji još nije mogao oprostiti i možda zbog toga sam postao krivim? Na primjer tako što je učinio nešto zlo što bez te patnje koja mu je prethodno bila nanesena, ne bi učinio? Bi li bilo pravedno ako Bog ovome, primjerice, zbog manjkajućeg uvida, ne bi oprostio, dok prvom počinitelju ipak bi?

 


POMIRENJE


 

Novinar: Može li onaj koji se iskreno želi pomiriti, još nešto učiniti čime bi i onaj drugi bio spreman na pomirenje?

Teolog: Tko se želi pomiriti, gleda bez milosti na svoj vlastiti udio u krivici i očisti ga, bez očekivanja da to učini i bližnji. Onome tko se tako ponaša, Bog pomaže na mnogo načina. I onaj još nespremni na pomirenje, dobiva pomoć kako bi mogao učiniti korake prema pomirenju, ne samo u ovostranom, nego i u onostranom.

Novinar: Pomirenje bi dakle vodilo i prema većoj unutarnjoj slobodi.

Teolog: To je šansa da se iz nutrine postane slobodnijim i može ići novim putem. Obratno: Kako si veliku krivnju mogu natovariti župnici kada prividno opraštaju u Božje ime, iako nije ni ozbiljno okajano niti doista oprošteno. Tko može vidjeti bližnjeg u nutrini? I kakvom se daljnjom krivnjom opterećuje onaj koji preko službe koju je sam izabrao, vidi sebe u nekoj «poziciji posrednika» između Boga i čovjeka.
 


KARMA ŽUPNIKA I SVEĆENIKA



Novinar: Što o tome kaži Katolička i Evangelička crkva?

Teolog: Prema katoličkom i evangeličkom učenju «posrednik» je prije svega Krist, a ne župnik ili svećenik (Katekizam Katoličke crkve 1546; Evangelički vjerski spisi, Apologija XXI).
Ipak, ne ponaša li se netko kao «posrednik» ako određene postupke pomoću crkvene službe prikazuje kao Božje djelovanje?
U katoličkom katekizmu kaže se o tome: «Krist je sam prisutan u crkvenoj službi posvećenih svećenika u svojoj crkvi ... Crkva to ističe tako što kaže da svećenik djeluje pomoću sakramenta zaređenja u osobi Krista, poglavara» (1548).
Ili: «Službeno svećenstvo može reprezentirati Crkvu zbog toga jer ono reprezentira Krista» (1553). Biskupsko se posvećenje štoviše smatra «potpunim sakramentom zaređenja», zbog čega se svaki biskup smatra «Kristovim predstavnikom» (1560).

U evangeličkom katekizmu se također kaže: «... Kada službenik obavlja službu riječi ili daje sakrament, kroz njega djeluje Krist. Apologija, luteranski vjerski spis od 1531. kaže da župnici 'žele predočiti osobu Krista za poziv crkve, ne svoju vlastitu osobu, kako Krist svjedoči: 'Tko vas čuje, čuje Mene'. 'Kada dajete Kristovu riječ, kada dajete sakramente, dajete ih zamjenjujući Krista'» (Evangelički katekizam za odrasle, Hannover 1975, 4. izdanje, S. 1164).
Kod citiranja ovih biblijskih riječi učenje Isusa iz Nazareta je krivotvoreno jer Isus nije nikada govorio o župnicima i svećenicima, već je mislio na sve svoje sljedbenike.
No, Crkva je preuzela Njegove riječi za jedno službeno učenje koje se primjerice primjenjuje i kod krštenja, gdje se kaže da Bog krsti preko župnika – što je sadržajno usporedivo s učenjem da Bog preko svećenika oprašta grijehe.

Novinar: Djeluje li Bog uopće preko ljudi?

Teolog: Da. On uvijek djeluje kroz nas kada vršimo Njegovu volju, ali to nema veze s crkvenom službom.

Novinar: Je li u osnovi moguće da jedan čovjek drugome u Božje ime nešto govori?

Teolog: Tko bi to trebao moći?

Novinar: Kako je primjerice s jednim prorokom?

Teolog: Ni prorok u pravilu ništa ne govori čovjeku. Kod pravog Božjeg proroštva Bog govori kroz usta proroka, a slušatelj se može ispitati želi li prihvatiti proroštvo. Prorokom se također ne može postati ljudskom voljom, odnosno vlastitom odlukom. Prorok je pozvan od Boga, onako kako nam je poznato o mnogim prorocima takozvanog «Starog Zavjeta». Božji prorok ne vodi ljude k sebi ili jednoj instituciji, već uvijek prema Bogu, odnosno Kristu koji sam prebiva u čovjeku, kao i u cjelokupnom stvaranju. Za govorenje kakvo je uobičajeno u crkvama, crkvena institucija imenuje određene ljude za vršioce dužnosti govornika za tobožnja Božja djela i govorenje, na temelju njihovog odabira zvanja i teološke ili crkvene izobrazbe. A ljudi su po pravilu već kao dojenčad učinjeni pripadnicima institucije.

Novinar: Vi u ovom odnosu govorite o krivici župnika. No, koji je župnik svjestan te krivice?

Teolog: Župnik bi se primjerice mogao zapitati: Što se događa ako on predstavlja nešto što još nije oprošteno kao da je oprošteno u Božje ime. Može li netko, doista, mirne savjesti vjerovati da je krivnja koju on kao župnik oprašta, «Božji oprost»? Odakle on to zna?

Nije li to paralela s «pričom o istočnom grijehu» u kojoj je čovjek pokušao biti kao Bog? Poneki župnik može reći da on tako mora raditi zbog službe. No, svoju odgovornost on ne može prebaciti na drugoga i služba ga također ne može štititi. On je sam odabrao zvanje i svakom će se župniku odmjeriti njegov udio za koji je on kao osoba odgovoran ako je ljude vodio u zabludu i oduzeo im veliku šansu njihovog života.

Novinar: Kako se to konkretno može predočiti?

Teolog: Ostanimo kod upravo spomenutog primjera: Onaj koji je od Crkve primio prividno «odrješenje» mogao bi se kasnije, možda u onostranom, pozvati na župnika, priđu li mu negativne posljedice negdašnjeg partnerstva. Ipak mu je župnik oprostio u Božje ime.
Župnik se sa svoje strane više neće moći sjetiti tog čovjeka jer je samo kod jedne «zajedničke ispovjedi» bilo preko 100 ljudi, svaki s različitom životnom situacijom, većinom župniku nepoznatom.
Što se događa ako se ispostavi da je «ispovijed» i «odrješenje» jednog partnera bilo suodgovorno za to da nije došlo do stvarnog razrješenja i pomirenja?
A to je samo jedan primjer. Jedan župnik možda mora, takva je njegova službena dužnost, preuzeti ispovijed tisuću ljudi. K tome pripadaju i brojne propovijedi. I za svako pojedino dovođenje u zabludu on će za svoj udio prema zakonu sjetve i žetve biti pozvan na obračun.

Novinar: Možda kroz više inkarnacija?

Teolog: Ili u onostranim svjetovima, ...

Novinar: ... gdje bi župnici i svećenici prema njihovom vlastitom uvjerenju nakon smrti trebali ući u nebo.

Teolog: Bit će to jednom, kada oni više ne budu intelektualni teolozi, već postanu Božjom djecom i sve okaju i poprave i kada im bude oprošteno od njihovih žrtava.. Moguće štetne posljedice kroz ispovijedanje samo su detalj. Pomislite prije svega na bezbrojne zločine crkvenih dostojanstvenika koji još nisu okajani, primjerice na smaknuća inovjernika, na vjerske ratove, križarske ratove, na takozvano spaljivanje vještica, na progonstvo Židova ili na to da se još i danas životinjama odriče posjedovanje duše i da se dopuštaju pokusi na životinjama, njihovo ubijanje i još mnogo toga. U carstvima duša je očevidno sve što je danas još skriveno. I svi zločini ako nisu pravovremeno oprošteni i popravljeni, prije ili kasnije padaju nazad na odgovorne, a k tome se računa, prema mom uvjerenju, i patnja koju smo prouzročili životinjama.

Novinar: Nije li to jedan od razloga što se u crkvama više ne poučava zakon sjetve i žetve i znanje o reinkarnaciji? Onda bi crkvene vlasti morale učiti da oni samo pod to potpadaju i da brojni neokajani zločini crkvene povijesti još uvijek imaju učinak iako posljedice još nisu nastupile?

Teolog: Općenito: Svaki onaj koji zna o zakonu sjetve i žetve drugačije će se ponašati od onoga koji vjeruje da se pod izlikom milosti koja odmah sve oprašta, mogu spriječiti moguće posljedice.
 


KNJIGA ŽIVOTA, ŽIVOTNI FILM



Novinar:
Postoje izvješća ljudi koji su bili vrlo blizu smrti, no nisu umrli. U mnogima od njih govori se o životnom filmu. Pred smrću je umirući kao u ubrzanom filmu još jednom postao svjestan mnogih situacija svoga života. Može li se reći da sva sjetva života biva otkrivena?

Teolog: Prije ili kasnije. Svatko svakoga dana vrti svoj životni film i tamo bilježi sve što radi, kaže, misli, čuvstvuje ili osjeća. U onostranom je vidljivo ono što se u ovostranom još može skriti. Ono bitno zabilježeno je i u knjizi života, u duši. Ta knjiga djeluje istovremeno kao magnet koji funkcionira po principu: Isto privlači uvijek isto. Pozitivno vuče prema pozitivnom, negativno prema negativnom. Tako se zakon sjetve i žetve može i logički dobro razumjeti.

Novinar: Ne privlači li u zakonu magnetizma pozitivan pol negativni?

Teolog: Da. U duhovnom postoji usporediv polaritet, naime privlačna snaga muškog i ženskog pola.
Kod rečenice «Isto privlači isto» ne radi se međutim o polaritetu, već o mentalitetu odnosno o stupnju čistoće, odnosno opterećenosti duše.

Novinar: Ako se nekome dogodi nešto negativno, slijedi da je u njegovoj knjizi života postojalo nešto odgovarajuće negativno?

Teolog: Kako negativna, tako i pozitivna privlačna snaga djeluje kao magnet koji privlači slično. Nastupi li primjerice u mom životu neki negativni događaj, onda je u mojoj knjizi života, u mojoj duši zapisan odgovarajući negativni magnet. Ja znači sada trpim ono što je u mojoj knjizi života odnosno u mom životnom filmu već bilo zapisano jer sam ja to učinio prije nekom drugom i nisam očistio. Tako ujedno djeluje pravednost.
S tom slikom može se još jednom dobro povezati zakon sjetve i žetve i moguće posljedice. Povećavam li sudbinu tako što primjerice u patnji prekoravam drugoga?
Ili čistim magnete koji su bili razlog, tako što sebi prvo osvijestim da sam ono što mi se danas dogodilo, jednom sam ja učinio drugome? Ne trebam znati ukoliko to potječe iz jedne ili više ranijih inkarnacija. Često osjećam danas u svom svijetu osjećaja što je zapisano u mojoj duši.
Za onoga koji želi slijediti Krista, u toj situaciji vrijedi: Mogu zamoliti Krista za pomoć. Krist će mi tada pomoći kao brat odnosno kao unutarnja otkupljujuća snaga. To je milosrđe koje mi je ponuđeno.
No i mnogi ljudi koji o Kristu ništa ne znaju ili neće znati, imaju odnos prema toj snazi u sebi.
Za sve vrijedi: Ako sam prepoznao nešto negativno, onda u tome postoji šansa da to danas očistim. Koristim li šanse onda će stranice moje knjige života odnosno nove role životnog filma biti sve svjetlije i jasnije.
 

 

2. dio:
SJETVA I ŽETVA, REINKARNACIJA KOD ISUSA IZ NAZARETA,
U BIBLIJI I U PRAKRŠĆANSTV
U


 IGRE OKO ISTINE



Novinar:
U drugom dijelu razgovora radi se prije svega o tome što su Isus iz Nazareta i prvi kršćani učili o toj temi. No, najprije pitanje: Što službene Crkve kažu o «sjetvi i žetvi»?

Teolog: Iako zakon sjetve i žetve stoji u Bibliji, čak izričito u Pavlovoj poslanici Galaćanima (6, 7), u crkvama je to učenje relativizirano. To znači da se više ne poučava da taj stavak uvijek vrijedi. Umjesto toga je pažnja skrenuta na «samo» vjeru ili na takozvana «sredstva milosti» odnosno «sakramente» ili crkvene radnje, kao primjerice ispovijed. Crkvenom se ispoviješću tobože uklanja ponešto ili sve od jedne negativne sjetve.

Novinar: A kako je sa znanjem o reinkarnaciji?

Teolog: Temeljno znanje o reinkarnaciji bio je godine 543. na sinodi u Carigradu i godine 553. na koncilu u Carigradu izbačen iz crkvene vjere, nakon što su najprije o tome bila dana objašnjenja.

U Carigradu su «prokleta» također i dva poučka «crkvenog oca» Origena (185/186-254): pretpostavka odnosno cilj reinkarnacije.
U tim poučcima radilo se:

 – o vjerovanju da je duša čovjeka egzistirala i prije njegovog rođenja.

 – o vjerovanju da će jednom svi ljudi opet naći put prema Bogu.

Origen je bio, prema riječima njegovog pristalice Rufina, netko tko je bio «oprezan,
... vjerovao da je istinito samo ono što se ni u čemu ne odvaja od crkvene i apostolske predaje» (Rufin in Peri Archon I, Praefatio 2). U kanonu 9 dokumenta sinode u Carigradu usmjerenog protiv Origena, neki su njegovi poučci ipak prokleti (Denzinger-Schönmetzer, Enchiridion Symbolorum, Freiburg 1965, 34. izdanje, 403 i 411, odn. Neuner-Roos, Der Glaube der Kirche in den Urkunden der Lehrverkündigung, Regensburg 1971, 13. izdanje 1992, br.325 i br.891). Umjesto toga, u Crkvi se provodi učenje da Bog prilikom rođenja čovjeka stvara novu dušu i da će jedan dio ljudi biti vječno proklet (npr. Neuner-Roos, a.a.O., br. 895-899, kao i poučak, br. 896. koji vrijedi kao «nepogrešiv»).

Crkveni je patrijarh Theophil Aleksandrijski već 150 godina prije toga prokleo Origena i počevši oko godine 397. organizirao uništavanje oko 2000 njegovih spisa.

«Crkveni otac» Jeronim (345.-420.) opisuje primjerice kako čete patrijarha napadaju prakršćanske grupe posvuda u Palestini i odmah pale Origenove spise koji se tamo nalaze
(Epistula 86; prema Sträuli, Origenes, der Diamantene, Zürich 1987, str. 317). Tamo gdje nije imala prigovora, Crkva citira Origena u svojim dokumentima sve do danas, samo u aktualnom katoličkom katekizmu na deset mjesta.

 


REINKARNACIJA KOD ORIGENA I AUGUSTINA




Novinar: Je li Origen vjerovao u reinkarnaciju? 

Teolog: Da, iako to na koncilu u Carigradu godine 553. nije više bilo općenito poznato. Inače bi se to moralo prokleti. Origenov pristalica Rufin je već godine 398. dodao da je morao spise svog učitelja «urediti» odgovarajuće crkvenim dogmama, kako bi ovoga zaštitio od prigovora da je krivi učitelj (Praefatio, a.a.O.).
Kada je 1941. godine u Touri u sjevernom Egiptu nađeno 28 listova papirusa jednog Origenovog grčkog originalnog spisa – njegov komentar Pavlove poslanice Rimljanima, dala je usporedba s obzirom na Rufinovu preradu, sljedeći rezultat: «Jedan osobni, opsežni i mnogostruki zahvat u tekst» (Jean Scherer, Le Commentaire d' Origene sur Rom. III.5.-V.7, Institut Francais d'Archeologie, Kairo 1952
). Rufin je umetao, izostavljao, pojednostavljivao, premještao i mijenjao ono bitno. Da je on to učinio i na mjestima gdje se radilo o reinkarnaciji, lako je predočiti.
Do kojih je rezultata došao Origen, o tome informira jedno mjesto u tekstu koje – kako je i za očekivati – kod Rufina nedostaje, a prenio ga je Jeronim. Tamo Origen piše o ljudima: «Pri tom on mijenja svoje tijelo isto tako često, kao što kod silaska s nebesa prema Zemlji mijenja svoje prebivalište» (Principiis 1, 5, 3, citirano prema Origenu, Četiri knjige o principima, izd.: Herwig Gö
rgemanns / Heinrich Karpp, Darmstadt 1976., str. 205).
Kod Jeronima možemo pročitati i pitanje patrijarha Teofila koji je na kraju prokleo Origena: «Što bi trebalo značiti kada on (Origen) objašnjava da duše bivaju ponovljeno prikovane na tijelo i opet od njega odvojene?»
(Epistula 98, 11, citirano prema De Principiis 1,8, Anh. I.a.a.O., str. 279).
Da se ipak dvoji o tome je li Origen vjerovao u reinkarnaciju, u vezi je i s time da je ponešto u predočenom tekstu od samog Origena ili Rufina formulirano oprezno ili u obliku pitanja.
Mora se, na primjer, «pažljivo i dublje proučavati i vidjeti je li moguće ili ne, da ona (duša) po drugi puta ulazi u tijelo
...» (Johanneskommentar VI, 85 f.).
Ako netko može dokazati određene pretpostavke onda, kaže Origen, «iz toga nužno proizlazi da tjelesni bitak nije iskonski, već ulazi u postojanje u vremenskim razmacima ... i to se stalno nastavlja» (Peri Archon IV, 4, 8).
Povijest Jakova i Ezava u 1. Mojsijevoj knjizi u Bibliji (25 ff.) komentira Origen kako slijedi: «Tako moramo prihvatiti da je on (Jakov) temeljem zasluga iz jednog ranijeg života ...
bio postavljen ispred brata» (Peri Archon II, 9, 7).
Origen općenito objašnjava mogućnost, «da netko zbog bilo kojih ranijih ćudorednih djela sada (u ovom životu) postaje posudom časti, pa ako onda ne čini ono što je primjereno i što odgovara posudi časti, postat će u nekom drugom životnom periodu posuda sramote» (Peri Archon III, 1, 23).
Crkveni teolozi koji hoće osporiti Origenu njegovo vjerovanje u reinkarnaciju tumače njegove izjave o ranijim i kasnijim životima drugačije: Ili da se odnose isključivo na dušu u onostranom ili kao ukazivanje na jedan život prije «praštanja» Stvaranja, odnosno u novom vijeku nakon kraja ovog «svjetskog vremena».
Švicarski istraživač Robert Sträuli, koji na jednom primjeru objašnjava biblijsko izlaganje čuvenog Origenovog učenika Didymosa (313
-398), piše: «Kako je posve prirodno za kršćansku školu u Aleksandriji u to vrijeme, učenje o ponovnom rođenju bilo dio kršćanskog učenja» (Sträuli, a.a.O., str. 229 ff; 312 f.).
Ono protiv čega se Origen svakako okretao je seljenje duše (Metempsyhosis) iz čovjeka u životinju ili biljku, što također ne bi odgovaralo prakršćanskom učenju.
Kako je Origen bio suzbijen i proklet od Crkve, sačuvani su doduše, kako je rečeno, još samo mali ostaci njegovog djela.


Novinar: Vjerujem da mnogim ljudima danas ide kao i Origenu. Oni bi rado zagovarali Crkveno učenje, no u traženju istine pronalaze nešto drugo.

Teolog: Da. Crkva zbog toga rado upućuje na ljude kao što je «crkveni otac» Augustin (354- 430), koji se je odlučio za katoličku vjeru iako je primjerice molio: «... reci mi, o Bože, meni koji te zazivam u vrućoj molitvi, reci u božanskom smilovanju, da li je moje djetinjstvo slijedilo jedan prošli život ili je svatko onaj isti koji je donesen u majčinu tijelu? ... Ali što sam ja bio prije tog vremena, moja slasti, moj Bože; jesam li bio išta i igdje?» (Confessiones 1, 6, 9 u prijevodu O. Bachmann, Atlas-Verlag, Köln, o.J., str. 9).
Reinkarnacija je uznemiravala Augustina jer bi onda bilo moguće sljedeće: U jednom životu je dvoje ljudi, majka i sin. Majka umire, duša se inkarnira opet u jednoj djevojci. Ona kasnije postaje ženom sina (De Civitate Dei, X.
30), što je moguće. No Augustinovo traženje bilo je završeno njegovom zemaljskom smrću.

 


REINKARNACIJA I PRAKRŠĆANSTVU




Novinar:
Možete li osim već rečenog još opširnije obrazložiti kako to da znanje o reinkarnaciji pripada temeljima kršćanskoga vjerovanja?

Teolog: To je znanje bilo pretpostavljeno svemu što je Isus učio.
Prije svega citiram o tome nekoliko redova iz knjige «Brat Isus – Nazarećanin iz židovskog viđenja» Schaloma Ben Chorina: «Misao ponovnog rođenja je u židovstvu Isusovog vremena opće poznato narodno vjerovanje ... Tako su ljudi Isusa smatrali jednim od starih proroka koji je opet došao (Luka 9, 8 i 19)
. U Talmudu se često nailazi na čudnovate zabilježbe koje daju zaključiti da se radi u vjerovanju u seljenje duša ili ponovno rođenje, kao opaska: 'Mordekai, to je Samuel.' Ovdje se htjelo reći da je Juda Mordekai, ujak kraljice Estere, bio ponovo rođeni prorok Samuel ...» (dtv-Taschenbuch, München 1977, str. 25)


Nema dokaza, ali tragovi učenja o reinkarnaciji nalaze se također i kod utjecajnih grupa farizeja ili esena (ukazivanje povjesničara Josephusa). Origen je osim toga pisao da su jeruzalemski Židovi s kojima je razgovarao Isus, vjerovali u reinkarnaciju (Johanneskommentar VI, 73).

Tako se može zaključiti kako je znanje o reinkarnaciji bilo u Isusovom okruženju poznato, tako da ga je on kod svog poučavanja mogao pretpostaviti. To je jedno od tri moguća objašnjenja o tome zašto je predajom sačuvano tako malo o toj temi.
Jedno drugo objašnjenje je da ta predaja nije bila u interesu Crkve, zbog čega se najviše dokaza nalazi izvan Biblije u tzv. «apokrifima» (zabranjenim spisima).

O trećem prihvatljivom objašnjenju izvještava «crkveni otac» Jeronim koji je prenio sljedeću rečenicu: «Učenje o ponovnom rođenju bilo je od najstarijih vremena poznato samo malobrojnima kao predajom sačuvano vjerovanje koje se nije javno naviještalo» (Jeronim, Epistula ad Demetriaden, citirano prema K.O.
Schmidt, Kehrt wieder Menschenkinder, Bonn 1970, str. 42).

Novinar:
Nije li Jeronim mjerodavno sudjelovao u nastajanju Biblije?

Teolog: Da. Biblija je tek u kasnom 4. stoljeću nastala u svom današnjem obliku. Jeronim je dobio nalog od tadašnjeg pape da iz različitih biblijskih verzija sastavi jedan jedinstveni latinski tekst. Taj tekst, takozvana Vulgata, objavljen je od Katoličke crkve na koncilu u Trientu (1545-1563), mnogo kasnije, kao «bez pogreške». Papa Damasus I koji je dao nalog, u godinama 366. i 367. je nakon krvavih borbi između svojih pristaša i svojih protivnika osvojio papinski tron. U jednom je danu u jednoj crkvi nađeno 137 mrtvih koji su tamo bili ubijeni. Govorim to stoga što mnogi ljudi vjeruju da je Biblija dana od «Duha Božjeg», bez da znaju koji su «duhovi» imali udjela u njenom nastajanju.

Kao papa bio je Damasus I. poznat po svojoj čežnji za sjajem i «gozbama», «da je njegov stol zasjenjivao kraljevsku trpezu» (Ammianus Marcellinus, Povijest Rima 27, 3, 4, citirano prema A.
M. Ritter, Crkvena i teološka povijest u izvorima, svezak I, str. 173).

Tom je papi Jeronim napisao sljedeće pismo:
«Hoće li se naći bar netko, učen ili neuk, koji me neće proglasiti krivotvoriteljem ili religijskim zločincem jer posjedujem smjelost ponešto u starim knjigama dodati, promijeniti ili popraviti? Dva su, međutim, razmišljanja koja me tješe i zbog kojih sam na sebe preuzeo ovu omraženost. Kao prvo, da si mi ti koji si položajem nadređen svim ostalim biskupima, zapovjedio da to učinim; kao drugo, da i moji klevetnici moraju priznati kako je u različitim verzijama teško pronaći istinu» (Evangelienrevision, Predgovor, MPG 29, Sp.525 ff., citirano prema A.
M. Ritter, Crkvena i teološka povijest u izvorima, svezak I, str. 181).

Novinar:
Izdavač Biblije, dakle, nije ni sam siguran u istinitost sadržaja.

Teolog: Jeronim kritizira neke svoje prethodnike kao «nepouzdane prevoditelje». Pisao je također o «nekompetentnim kritičarima teksta koji su svojim popravcima samo pogoršavali» ili o «dopunama ili promjenama nepažljivih prepisivača» (Evangelienrevision, a.a.O., Predgovor).

Doduše «crkveni otac» daje ovdje samo uvid u povijest nastajanja «latinske» Biblije, no i kod grčkog prvotnog teksta predaje bilo je, prije svega u početku, brojnih prerađivanja, a također i novog sastavljanja. Budući da su evanđelisti obrađivali predočene izvornike, naziva ih se i «redaktorima». Sveukupno se može reći: Biblijski tekstovi su djelo službene crkve u nastanku s njenim izgrađenim dogmama.
«Briga o reviziji latinskog prijevoda Biblije» proglašena je primjerice «najvećom zaslugom» Damasusa I. (Ritter, a.a.O., str. 181)

Tako tekstovi, doduše, sadrže kao uporišta mnogo toga iz Isusovog života, ali ipak ne vrijede kao pouzdani povijesni izvori.
Sačuvana su sva primljena svjedočanstva o reinkarnaciji usprkos crkvenom učenju koje se drugačije razvijalo. Što je sve izgubljeno, što je uništeno ili nije dalje predano, mi ne znamo. Očito je da ta tema za Isusa nije bila tako važna kao druge teme.


Novinar:
Što je za njega onda važno?

Teolog: Isus je upućivao na dolazeće Kraljevstvo mira, Božje kraljevstvo i pozivao na obraćenje, na «pokoru». On je iscjeljivao bolesti i objašnjavao ljudima da je Bog otac koji ljubi, koji im pomaže u svakoj situaciji da bi mogli raditi korake prema Njemu.

Novinar:
Kakvu ulogu pri tome igra reinkarnacija?

Teolog: Ako čovjek slijedi Isusa, pronaći će prije ili kasnije put koji vodi izvan «kotača ponovnog rađanja».
Tko se međutim, van tog znanja ipak puno zapošljava reinkarnacijom, može se naći eventualno u opasnosti da se uplete u spekulacije o prijašnjem životu ili se time pravi važnim, umjesto da koristi šanse ovoga života. A radi se samo o sadašnjem životu, sve ostalo je prošlost. Potrebna je samo budnost u ovom životu jer će se sve ono što nije bilo očišćeno u prijašnjim životima, prema zakonu sjetve i žetve vratiti u pravo vrijeme.
Isus je također poučavao u tom smislu.

 

PEHAR S  «NAPITKOM ZABORAVA»




Novinar:
Neki ljudi se doduše daju pomoću hipnoze vratiti u raniji život i nadaju se nekoj unutarnjoj koristi od tog iskustva.

Teolog: Poznata su mi neka suprotna iskustva. Točno poznavanje situacija iz ranijih života može jako opteretiti. Može čovjeka udaljiti od sadašnjosti, može ga čak dovesti u očajanje ako ono što se otvorilo ne može odjednom svladati.
Tako Isus govori u vezi s povratkom jedne duše iz onostranog u novom ljudskom tijelu – slično kao i filozof Platon – o «peharu s napitkom zaborava» (Das Evangelium der Pistis Sophia, izdano od C.M. Siegert, Bad Teinach-Zavelstein 1991, 2. izdanje, str. 234).
Nedostajuće sjećanje služi čovjeku kao zaštita i pomaže mu da se koncentrira na «sada i ovdje». «Grešno» je privremeno «zaboravljeno» i postaje svjesno samo u onoj mjeri u kojoj se može svladati.

Novinar: To tako, međutim, ne piše u Bibliji.

Teolog: Najviše informacija o učenju o reinkarnaciji nalazimo, kako je već spomenuto, u tzv. «apokrifnim» spisima koje rastuća velika Crkva nije uvrstila u Bibliju.
Ta Isusova riječ potječe iz jednog evanđelja koje je nastalo u 2. stoljeću i time je starije od najstarijih poznatih rukopisa biblijskih evanđelja iz 4. stoljeća. Daljnje informacije ili tragove o reinkarnaciji pronalazimo kod takozvanih «crkvenih otaca» čiji su spisi isto tako stariji i time bliži prakršćanstvu od biblijskih rukopisa.
Mnogi su govorili o «Prelijevanju duša», primjerice Clemens von Alexandrien (oko godine 200: Stromateis III, 13, 3).
Duši je uostalom potrebno neko vrijeme da bi se ispravno snašla u uvijek novom tijelu i oblikovala ga u budućnosti odgovarajuće svojem opterećenju iz prethodnih života.
Pitanje može li se ona inkarnirati u tijelu jedne životinje, bilo je povod mnogom ruganju i svađama. «Crkveni otac» Justin (110.-165.) nijekao je primjerice to pitanje kao i pitanje može li duša nakon svog odlaska u onostrano gledati Boga.

Novinar: Odgovor bi bio, ako sam Vas ispravno razumio, da smrt ništa ne mijenja da netko više ili manje gleda Boga.

Teolog: Smrt možemo usporediti sa snom. Ni on nam Boga ne dovodi bliže niti ga udaljava.
Za usporedbu, tijekom sna duša napušta ljudsko tijelo, ali ostaje s njim povezane preko «srebrne vrpce».
Kod smrti se ta vrpca prekida i povratak duše u tijelo više nije moguć.
Srebrna vrpca ili srebrna nit spominje se uostalom i u Bibliji. U knjizi Propovjednika se kaže: «... Sjećaj se svoga Stvoritelja u danima svoje mladosti prije nego dođu dani bolesti ... da, prije nego se prekine srebrna vrpca ...» (12, 1. 6a)
U hebrejskim i aramejskim rukopisima W. Geniusa (Berlin 1962, 17. izdanje) srebrna se vrpca objašnjava također kao «slikovita oznaka za nit života».

Novinar: Još jednom od Biblije k apokrifima. Evanđelje Pistis Sophie iz kojeg ste malo prije citirali, nije u crkvenom pisanju povijesti uračunato u prakršćanstvo, već u takozvanu «gnozu», u njemačkom jeziku «spoznaja».

Teolog: Službena Crkva u nastajanju ogradila se od pojedinih pokreta od kojih su se neki sami nazivali «gnostičkim», a Isusovo učenje označavali kao «gnozu».
Prakršćanstvo ipak nije «gnoza». To je neovisan pokret koji je uvijek bio u opasnosti da bude prigrabljen od Crkve. Tamo gdje su se pobunili, dogodilo se da je Crkva prakršćanske pokrete i grupe svrstala u «gnozu», usprkos dijelom značajnih razlika.
Prakršćansko se učenje primjerice učenjem da je materijalni svijet nastao kao posljedica «pada zbog grijeha» iz duhovnog svijeta, razlikuje od gnostičkog učenja prema kojem je materiju dao Bog Stvoritelj koji nije identičan dobrom Bogu Spasitelju. Nadalje su gnostici ponekad bili od svijeta udaljeni teoretičari, dok su prakršćani nasuprot tome bili praktični, prirodni i jednostavno misleći ljudi koji su najčešće zarađivali za život u vrlo životnim zvanjima, primjerice kao zanatlije.
Toliko o temi «gnostika». Još par riječi o «apokrifima». Za njih sveukupno vrijedi isto što i za biblijske spise: Oni mogu sadržavati kršćansko i nekršćansko, odnosno predodžbe i pogreške. Prakršćanskom vjerovanju nije stalo do duhovnog znanja. Središnja je točka život prema Deset zapovijedi i Govoru na Gori Isusa iz Nazareta, dakle praktično činjenje.

 


REINKARNACIJA U BIBLIJI




Novinar:
Koji tragovi o reinkarnaciji ili koji ostaci tog znanja se još uvijek nalaze u Bibliji?

Teolog: Isus iz Nazareta je prema biblijskim riječima potvrdio vjerovanje ljudi da je Ivan Krstitelj reinkarnirani Ilija. Prema Evanđelju po Mateju Isus je rekao: «On je – ako ćete pravo – Ilija koji ima doći. Tko ima uši, neka čuje!» (11, 14).
Kasnije se o toj temi opet poveo dijalog: «Nato ga upitaše učenici: «Zašto onda književnici vele da najprije ima doći Ilija?» on im odvrati: «Bez sumnje, Ilija ima doći i sve postaviti opet na svoje mjesto. Ali vam kažem da je Ilija već došao, samo ga oni ne poznadoše, nego postupiše s njim kako im se prohtjelo» (17, 10-12).

Novinar: Crkveni učitelji ovo mjesto tumače drugačije. Ivanov život je time usporediv s Ilijom.

Teolog: Ali tako ne piše u Bibliji.
U «objavljenom spisu» «Ovo je Moja riječ» koji sam prije spomenuo objašnjeno je uostalom da nije Ilija bio utjelovljen u Ivanu, «već je duh Ilijin obasjao Ivana. Biće koje je bilo utjelovljeno u Ivanu, u Duhu je neposredni potomak ...» (a.a.O.,  str. 60).

Novinar: Ima li u Bibliji još podataka o reinkarnaciji?

Teolog: Da. U Jakovljevoj poslanici u Bibliji se opominje da naš jezik može zapaliti «Kotač ponovnog rađanja» (3, 6; Propovjednik 12, 6). To mjesto se ovako tumači: Negativne riječi mogu prouzročiti požar koji može opet pokrenuti kotač ponovnog rađanja za dotične. A kako se to mjesto tumači u Crkvi?
Martin Luther nije riječ «trochos tes geneseos» («kotač nastajanja» odnosno rođenje) uopće preveo i umjesto toga je dodao dvije riječi koje su izgleda njemu odgovarale, naime «cijeli svijet». Jezik može, kaže Luther, zapaliti «cijeli svijet».
U evangeličko-katoličkom jedinstvenom prijevodu kaže se tek još «kotač života», ali aspekt «geneze», «početka života» kroz rođenje, ovim je nekorektnim prijevodom jednostavno izbrisan. U jednoj fusnoti objašnjenja to postaje još netočnije kada se kaže da se pod «kotačem života» (ili «krugom nastajanja») «mislilo na čitav tijek života i opseg ljudske egzistencije». Tako je u jedinstvenom prijevodu «kotač rođenja» postao jednostavno «opseg ljudske egzistencije» što više ne odgovara grčkoj riječi u izvornom tekstu. Na kraju stoji krivotvorenje stanja stvari. Na taj i druge načine teolozi su zamračili znanje o reinkarnaciji i neki ljudi zbog toga vjeruju da znanje o «kotaču rađanja» nije biblijsko-kršćansko, već da je preuzeto iz istočnih religija.

Novinar: Što mi pokazuje primjer o jedinstvenom prijevodu: Već i male preinake u prijevodu mogu dovesti do toga da čitatelj u riječi položi posve drugi smisao. Nalazi li se iza toga namjera?

Teolog: Što vi mislite? Tko se nalazi iza Crkve? I tko svjesno ili nesvjesno pomaže? Ja sam takve «male» preinake istine sam doživio kada sam napustio Crkvu i kada su me neki tamo htjeli prikazati u lošem svjetlu.
Kod primjera s Jakovljevom poslanicom barem se može provjeriti što su Luther i jedinstveni prijevod napravili iz predloženog im izvornika. Ali što je sa sačuvanim predajama iz prvih stoljeća poslije Krista, koje danas nitko ne može provjeriti jer su izvornici bili uništeni ili su vrijedili kao «ne više čuvati»? Koliko su se brižno crkveni teolozi koji su imali određenu namjeru, ophodili s tim materijalom? Što su učinili s onim što nije bilo u skladu s njihovim učenjem?

Novinar: Ima li u Bibliji daljnjih tragova o reinkarnaciji?

Teolog: U razgovoru Isusa i farizeja Nikodema (Ivan 3, 1-11) radi se eventualno također o reinkarnaciji. To u svakom slučaju objašnjava aramejski istraživač Günter Schwarz u knjizi Isusovo Evanđelje (München 1993, str. 22).
Dr. Schwarz je oko 30 godina istraživao Isusov materinji jezik i preveo je na grčkom jeziku prenošene Isusove riječi najprije natrag na aramejski i s njega opet na njemački.
Drugi se tragovi mogu naći i bez takvog prevođenja u pozadini. Preko proroka Jeremije kaže primjerice proročka riječ: ... Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te» (1, 5).
Znači, duša čovjeka egzistira već prije rođenja – učenje koje je uostalom bilo prokleto od Katoličke crkve. Tako se može pitati dalje: Postoji li duhovno biće, odnosno duša već prije začeća? I pođemo li od ispravnosti tog mjesta u Bibliji, slijedi daljnje pitanje: Nije li razumnije predočiti si da je Bog pozvao jedno «zrelo duhovno biće» kao proroka u jedan «drugi svijet», nego jednu novostvorenu dušu odmah ili kratko nakon začeća njezina tijela?
Bog, osim toga, poštuje slobodnu volju tako da je bila potrebna suglasnost budućeg proroka za njegov nalog.

Uostalom, događaj inkarnacije jednog duhovnog bića u ljudskom tijelu naveden je u primjeru samog Krista. Isus iz Nazareta je rekao, «... prije nego je Abraham bio, Ja Jesam» (Ivan 8, 58), a u jednoj poznatoj prakršćanskoj himni kaže se o Kristu:
«On, božanske naravi, nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego se nje lišio uzevši narav sluge i postavši sličan ljudima» (Pavlova poslanica Filipljanima 2, 6-7). Tako je Crkva na koncilu u Calzedonu godine 451. uzdigla u dogmu da je Krist bio «pravi Bog» i «pravi čovjek».

Ako je Isus iz Nazareta bio «pravi čovjek», zašto je kao jedini morao biti iz jednog drugog svijeta inkarniran u ljudskom tijelu, dok duše drugih ljudi bivaju stvarane paralelno sa svojim tijelom i u svojoj su «suštini» jednake «obliku ljudskog tijela» (Neuner-Roos, a.a.O., str. 329) kako to uči Katolička crkva? Ovdje doista nešto nije u suglasju.

Novinar: Ali to nije dokaz za reinkarnaciju.

Teolog: Ali tome je odgovarajuće ukazivanje na to što se događa prilikom rođenja: Duhovno biće ili duša «ide» ili se «uvlači» u jedno ljudsko tijelo i počinje ga prožimati. Tijelo je za dušu nešto kao vozilo kojim se može kretati na planetu Zemlji.

Novinar: Onda su Isus i Jeremija preuzeli nalog u onostranom?

Teolog: Da. Pritom u Bibliji nema ništa o tome je li duhovno biće koje se bilo inkarniralo kao Jeremija, prethodno već bilo jednom ili više puta na Zemlji. Kod Krista to nije bilo tako.
Jedna jasnija uputa na reinkarnaciju nalazi se u biblijskoj Knjizi Mudrosti. Sastavljač tamo kaže o sebi: «Ja bijah mladić sretne naravi i imao sam dobru dušu, ili bolje: jer bijah dobar, ušao sam u tijelo bez ljage» (8, 19-20).
Može se postaviti pitanje: Kada i gdje je to čovjek bio «dobar»? I kako je «bio» okrenut «neki» čije tijelo već od rođenja nosi «biljege» patnje? Čitav taj odnos ukazuje na reinkarnaciju, ali i jedno drugo mjesto u knjizi.
Uvjerenje nekih ljudi opisano je tamo riječima: «jer naš život kao sjena odmiče, iz naše smrti nema povratka, zapečaćeno je i nitko se ne vraća» (2, 1,5) – to je dakle krivo razmišljanje. Što bi dakle, prema Knjizi Mudrosti bilo «ispravno» razmišljanje? Očigledno da ipak postoji povratak i baš da se opet dolazi.
Knjiga Mudrosti je stalan sastavni dio katoličke Biblije, dok kod evangeličke pripada «apokrifima».

 

ISUS O IZMJENI TIJELA



Novinar: Spomenuli ste tzv. «kanon» Biblije, dakle od strane Crkve složen sadržaj knjige. Ima li drugih mjesta o reinkarnaciji u apokrifima izvan Biblije?

Teolog: Da, na primjer Tomino evanđelje koje su pronašli seljaci prilikom oranja u blizini Nag Hammadija na Nilu. Ono važi međutim kao najpoznatije evanđelje izvan Biblije.
Tamo se kaže: «Isus reče: Danas kad gledate svoje slike i prilike, radujete se. Ali da vidite svoje slike koje su postojale prije vas, ... koliko biste trpjeli (V. 84)?

Novinar: Razlikuju li se te slike tako jako od onih današnjih?

Teolog: Ovisi o tome koji sadržaji iz duše obilježavaju našu današnju pojavnost. Možda postoje sadržaji koji će tek kasnije ili u nekoj sljedećoj inkarnaciji postati aktivni i djelovati na naš izgled. To se također mijenja kroz određena životna iskustva.
U već prije spomenutom evanđelju Pistis Sophia Isus govori o «kružnom toku» (str. 239) ili «kružnoj putanji izmjene tijela» (str. 222).
Kod reinkarnacije čovjek je, kaže Isus, «opet bačen nazad u svijet, sukladno vrsti grijeha koje je počinio» (str. 186).
Pri tom duša dobiva tijelo «koje odgovara njenim počinjenim grijesima» (str. 201).
U vezi s tim Marija primjerice pita jednog čovjeka koji «se nije pokajao» «premda je svoj broj kružnih tokova u izmjenama tijela završio» (str. 227).
Iza tog formuliranja nalazi se možda znanje da reinkarnacije nisu neograničeno moguće. U Kraljevstvu mira koje će jednom nastati na Zemlji – o čemu je govorio već prorok Izaija, neće se više moći inkarnirati jako opterećene duše (vidi: Ovo je Moja Riječ. Isusovo Evanđelje. Kristova objava koju svijet ne poznaje, a.a.O.,  str. 157).
Isus objašnjava da će duša dotičnoga, drugačije nego je mislila Marija, dobiti šansu nove inkarnacije u kojoj će čovjek na Zemlji moći pronaći put prema «Kraljevstvu svjetla» (str. 228).

Novinar: Je li poznato još više detalja?

Teolog: Zanimljivo je primjerice znanje da neke duše mogu svoju krivicu otplatiti u jednoj inkarnaciji. Tako su mogli misliti ljudi koje su njihovi crkveni protivnici prema jednom čovjeku imenom Karpokrates nazvali «karpokratima». Nažalost, predajom je sačuvano samo zabilježeno ruganje «crkvenog oca» Irenäusa, njihovog protivnika, prema kojem su oni navodno učili da bi u životu trebalo počiniti sve moguće grijehe kako se više ne bi trebalo inkarnirati – dakle sasvim suprotno od istine … Irenäusovi prijekori temelje se prema riječima religijskog znanstvenika G.R.S. Mead «očigledno na potpunom nerazumijevanju ako ne izviru naprosto iz dobro promišljene zluradosti» (G.R.S. Mead, Fragmente eines verschollenen Glaubens, Berlin 1902, str. 190). Irenäus važi također kao promicatelj kasnije crkvene inkvizicije koja ima na savjesti milione žrtava koje su prije svoga smaknuća bile (djelomice) okrutno mučene.

 

PRIJAŠNJI ŽIVOTI ILI ISTOČNI GRIJEH?



Novinar: Je li u početku takozvanog kršćanstva već bilo takvih sukoba?

Teolog: Da. Dok je Proročki duh u mladom prakršćanstvu kroz razvoj službene Crkve postupno ušutkavan, nestajali su također i temelji prakršćanskog vjerovanja kao npr. znanje o reinkarnaciji U godini 389. izgorjela je primjerice velika biblioteka Starog vijeka u Aleksandriji. Monasi egipatske crkve prouzročili su požar u susjednom «poganskom» Serapinu hramu i kako hram, tako je izgorjela i biblioteka, a s njom i dragocjeni dokumenti prakršćanstva.
O dokumentima još jedan konkretan primjer: Od strane Crkve su bili zapaljeni i «Interpretationen der Evangelien» Basilidesa, jednog čovjeka koji je živio u Aleksandriji u prvoj polovici drugog stoljeća i kojeg je Crkva smatrala gnostikom, dakle «heretikom». Postojala je očevidna veza od Basiledesa prema Isusovom učeniku Mateju i preko jednog Petrovog učenika, Glaucusa, prema Petru (Zeitenschrift 9/95).
Iz onih informacija koje nisu bile izgubljene, postaje jasno da je on ponešto znao o reinkarnaciji.
G.R.S. Mead piše: «Ljudi pate, kaže Basilides, zbog toga što su počinili u prijašnjim životima» (a.a.O., str.
226). To nije nešto uvjetovano «istočnim grijehom» kako se to pojednostavljeno poučava u crkvama.

Novinar: Nije li učenje o istočnom grijehu također netočno?

Teolog: Prema tom učenju prisiljen sam možda već kao dijete živjeti pod tom mračnom prijetnjom, možda čak i patiti iako nisam ništa prouzročio.To se onda ubraja u «Božje tajne» i već su mnogi zbog toga posumnjali u tog Boga ili odbili vjeru u njega.

 

O SLIJEPCU OD ROĐENJA


 

Novinar: Je li onda patnje djece prouzročena također prijašnjim životom?

Teolog: Kako bi to bilo kod jednog djeteta koje je rođeno s poteškoćama u razvoju? Prema crkvenom učenju Bog je to dijete stvorio sa «smetnjama», pri čemu smetnje u formi njegovoga tijela odgovaraju također «suštini» njegove duše (u vezi s Neuner-Roos, a.a.O., str. 329). Jedno je drugo dijete naprotiv Bog učinio «zdravim». Kakav je to samo Bog?, moglo bi se pitati.
Isus i njegovi pristaše također razgovaraju o toj temi. Primjer za to nalazi se u Bibliji, Ivanovo evanđelje, poglavlje 9.
To mjesto dokazuje da su i Isusovi učenici pretpostavljali reinkarnaciju kao samu po sebi razumljivu. Kaže se: «Prolazeći putem opazi nekog slijepca od rođenja. I upitaše ga učenici njegovi: «Rabi, tko je sagriješio, on ili njegovi roditelji, da se slijep rodio?» (Ivan V, 9, 2)
Ako netko slijep od rođenja možda tu sudbinu nosi jer je prije sagriješio, onda proizlazi da je postojao predživot. Odgovor koji je, prema Ivanu, dao Isus, ne usmjerava međutim pažnju na predživot, nego na nešto drugo. Prema njemu Isus kaže da ni taj čovjek, niti njegovi roditelji nisu sagriješili, «već se rodio slijep jer se na njemu trebaju očitovati Božja djela» (V, 9, 3).

Jesu li dakle još i drugi uzroci bili mogući? Je li duša tog čovjeka iz drugih razloga bila spremna ovu sudbinu na Zemlji prihvatiti slobodnom voljom? Je li bila svjesna da će se tim iscjeljenjem «Božja djela» proslaviti?
U knjizi «Ovo je Moja Riječ» Isusova je riječ prenesena nešto drugačije nego u Bibliji. Tamo se kaže: «Što znači, da li je sagriješio on ili njegovi roditelji, ako se djela Božja očituju na njemu?»
I Isus je objasnio kako slijedi: «Ne trebate gledati grijeh i pitati tko je sagriješio. Nitko ne može otplaćivati za drugoga – osim ako nije došao na ovaj svijet kao duša koja će patiti za drugog čovjeka. Kad su, međutim, ljudi grijehom međusobno povezani, tada svi sudjeluju u grijehu, npr. roditelji i dijete» (Ovo je Moja Riječ, a.a.O., str. 533).
Reinkarnacija, dakle, nije ovdje učinjena glavnom temom, dok je u biblijskoj verziji mjesto ovoga znanja zamračeno. Ali protiv reinkarnacije se ne govori ni u Bibliji.
U obje varijante je zajedničko: Isus nije zadovoljio znatiželju učenika i opomenuo ih je da ne razmišljaju o karmi drugih. «Djela Božja trebaju biti objavljena», o tome se radi.

Novinar: Što se misli s pojmom «patnička duša»?

Teolog: Tu jedna duša pomaže drugoj u nošenju krivice duše. Ove Kristove riječi također pojašnjavaju kako su mogućnosti u zakonu sjetve i žetve mnogostruke.

Novinar: Isus je izliječio slijepca od rođenja. Takovo takozvano čudo većina ljudi ipak ne doživljava.

Teolog: Ako netko i ne doživi takozvano čudo, ipak mu znanje o duhovnim zakonitostima može pomoći.
Jedna slijepa žena, moja poznanica, godinama se kao mlađahna svađala i tragala za objašnjenjem zašto je baš ona slijepa. Svojim školovanim razumom tražila je u tome i logiku. Kada je zatim prvi puta čula za reinkarnaciju, bilo je to za nju kao «oslobođenje». Naučila je prihvatiti svoju sudbinu, razumjeti je i savladati.
A tko zna što će biti sutra? Iscijeljeni iz pripovijesti bio je također najprije mnogo godina slijep.

Novinar: Učenje o sjetvi i žetvi te o reinkarnaciji izgleda također i logičnije od učenja o nepravednoj i samovoljnoj sudbini ili o «tajnovitom» Bogu.

Teolog: Bitne su posljedice koje netko vuče iz određenog vjerovanja. Zbog toga još jednom za objašnjenje:
Nije u skladu s kršćanskom vjerom ako netko (tko je izvan tog vjerovanja), iz osobnih interesa špekulira o predživotima svojih bližnjih. Kao kršćaninu dana mu je zadaća da bude uz svojeg bližnjeg i da mu pomaže.

 

JOB




Novinar:
Kako je to u biblijskoj priči o Jobu?
Tamo nije riječ ni o reinkarnaciji, ni o »sjetvi i žetvi» niti o «patničkoj duši». Prema Bibliji Job je patio bez krivice i borio se sa svojom sudbinom.

Teolog: Biblija sama daje odgovor na to zašto je on patio. Tami je bilo dopušteno da ga napadne i iskuša (Job, poglavlje 1 i 2).
To je slično kao kod Isusa. I u toj se knjizi ne radi o reinkarnaciji.

Novinar: Je li on onda patio na osnovu božanskog naloga, kako smo o tome razgovarali već kod Isusa iz Nazareta?

Teolog: Moguće je.
On je u svakom slučaju označen kao Božji «sluga» (npr. Job 42, 7), što ukazuje na nalog. I već u prvom stihu knjige kaže se: On je «bio čovjek neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla» (1, 1).
U crkvenom je učenju zbog toga iskorišten kao «krunski svjedok» protiv zakona uzroka i 99 posljedice.

Novinar: Možete li to malo bliže pojasniti?

Teolog: U čitavom Starom Zavjetu vrijedi «zakon sjetve i žetve». U znanstvenom načinu govora kaže se za to i «veza , tj. odnos čina i posljedice». Samo kod Joba zakon prividno ne vrijedi. Iz toga su mnogi teolozi po smislu izveli zaključak da svijest ljudi u preostalim spisima još nije bila tako visoko razvijena. Tamo su živjeli u još vidno jednostavnijim odnosima i dobivali jednostavnije odgovore na svoja pitanja.
Job bi onda bio nešto kao preteča moderne, a knjiga o Jobu neka vrsta daljnjeg razvoja «starozavjetne vjere». No, može li to biti tako? «99 puta» je zakon sjetve i žetve u Starom Zavjetu jednoznačan, samo jednom nije – što nas približava istini. «99 puta» su veze jasne, a samo jednom prividno ne. Job očigledno nije patio kao ostali zbog svog pogrešnog ponašanja. On je patio zbog napada kojem je bio cilj dovesti ga do takvog pada koji bi ga okrenuo od Boga. Pozadina toga je da onaj tko stoji na Božjoj strani, smije biti iskušavan od tame. Takve su situacije predviđene kod istinskih Božjih glasnika i zato je priča o Jobu dobila mjesto uz «99» drugih. Ona nije krunski dokaz protiv ostalih «99» primjera.

Novinar: Mnogi teolozi kažu kako je ponešto u Bibliji bajkovito ili razumljivo samo simbolično, na primjer kako «Sotona» o tom iskušavanju Joba raspravlja s Bogom.

Teolog: I ja sam na studiju učio da je oko «prave» priče o Jobu naknadno bio postavljen «pripovjedni okvir».
«Okvir» svakako sadrži ključno objašnjenje da se radi o iskušavanju Joba. Kaže li se da okvir izvorno nije postojao, već je bajkovit i naknadno dodan, otvaraju se opet vrata za nove teološke spekulacije o navodnoj «Božjoj tajni» u pravoj priči o Jobu. Gledano s jedne druge strane, pokušale su se patnje Joba povezati sa socijalnim i političkim razlozima što se naravno može imati na umu. Biblijski «okvir» u svakom slučaju tumači: Onoga tko se odluči na život prema Božjim zapovijedima, tama smije iskušavati.

 

KAKO JE BIBLIJA BILA PRILAGOĐENA



Novinar: Taj primjer pokazuje kako interesi teologa odnosno čitatelja Biblije mogu utjecati na tumačenje. Ima li više takvih primjera?

Teolog: Neki iščitavaju iz nekog određenog mjesta u Bibliji upravo suprotno od onoga što u njemu nalazi netko drugi. Često je dovoljno pažljivo čitanje da bi se razumjelo što se misli.
O tome bih želio citirati Isusa iz Nazareta. Kada je prilikom Isusova uhićenja Petar mačem teško ozlijedio jednog čovjeka u pratnji velikog svećenika, Isus je iscijelio povredu i opomenuo Petra: «Vrati mač svoj u korice jer svi koji se mača hvataju od mača ginu (Matej 26, 52). Tako je ovo mjesto u evangeličko-katoličkom jedinstvenom prijevodu ispravno preneseno.
Time je Isus podsjetio Petra na zakon sjetve i žetve.
Tko nekoga ubije, taj će jednom prema zakonu uzroka i posljedice, u ovom ili nekom drugom životu, biti ubijen mačem. To je zato da bi se čin prije očistio.

Teolog Martin Luther okreće smisao u suprotno i od toga radi «Zakon mača», Isusov poziv državi na smrtnu kaznu. Isusovu bi riječ « trebalo razumjeti kao 1. Knjiga Mojsijeva 9, 6 ... Tko prolije krv čovjekovu itd., [njegova krv treba biti od čovjeka prolivena]. Bez sumnje Krist ukazuje tim riječima na ono mjesto i hoće time onu izreku [iznova ] uvesti i potvrditi (Svjetska vlast i granice pokornosti, u: Luther džepno izdanje, Svezak 5, Berlin 1982, str. 112).

Za utemeljenje svog učenja ponovio je Luther to mjesto u Matejevu evanđelju u dugom prijevodu. Kod njega se kaže: «Jer tko se mača laća, treba od mača poginuti». Što je ispravno? U grčkom izvorniku stoji futur što se u pravilu prevodi s «on će poginuti», odnosno «oni će poginuti», kao i u njemačkom jeziku. Kada bi ispravna riječ bila «treba», moglo bi se to u grčkom izraziti bolje i razumljivije imperativom. No, to tako tamo ne piše.

Novinar: Ali Luther kaže, «bez sumnje» to treba tako razumjeti, kako on tumači i on osjeća da njegovo tumačenje potvrđuje Stari Zavjet.

Teolog: I ovdje je on isto tako «reinterpretirao» smisao. I kod hebrejskih vremenskih oblika postoje u 1. Knjizi Mojsijevoj 9, 6 temeljno dvije mogućnosti prevođenja.
Rjeđa mogućnost glasi: «Neka se ... prolije» (hebrejski «Jussiv» kao izraz želje). Bliskija je mogućnost «Bit će prolivena» (hebrejski imperfekt).
Za ovaj se prijevod odlučilo i u znanstveno uzornom djelu za prevođenje, hebrejskom i aramejskom «Priručnom rječniku» Geseniusa (Berlin / Göttingen / Heidelberg 1962).
Hebrejski imperfekt pri tom izražava aspekte nezavršenoga, koje je u trajanju, nastajućega. To točno ovdje odgovara: U trenutku ubojstva počinje za ubojicu teći vrijeme zakona uzroka i posljedice. Posljedica još «nije završena», no uzrok će, ne bude li očišćen, djelovati.
U tom još nezavršenom leži šansa pokajanja, molbe za oproštenje i popravljanje počinjenoga. Pri tom je važno da duša ubijenog koja živi dalje u onostranom, oprosti svom ubojici.
Dok je način djelovanja zakona sjetve i žetve sve do takvih pojedinosti mogao biti prikazan u hebrejskom tekstu, Luther se odlučuje za drugu mogućnost i time za drugi smisao i u svom je prijevodu zahvatio još i izvan tog cilja. Iz opreznog «može biti prolivena», postaje kod njega imperativna «treba biti prolivena.» To više nije iskonski tekst. To je Luther.

Novinar: Nije, dakle, nevažno koju Bibliju čitamo. Može li se reći: Biblija nije jednaka Bibliji?

Teolog: To je u redu. No, evangeličko-katolički jedinstveni prijevod zato odlučujuće iskrivljuje jedno drugo mjesto koje je kod Luthera odlučno preneseno. Radi se o 5. Božjoj zapovijedi. 5. zapovijed glasi: «Ne ubij!» (2. Mojsije 20, 13).
U jedinstvenom prijevodu to je preinačeno u «Ne usmrćuj!» – očito da bi se ostavilo skrovište za crkveno dopuštenje usmrćivanja, primjerice u ratu.
U hebrejskom se u izražavanju za «usmrtiti» može također upotrijebiti jača riječ «ubiti». Ova mogućnost podvostručenja pomoću tri slova (hebrejski «Piel-Form») nije međutim primijenjena u iskonskom tekstu pruženom znanstveno uzornim djelom «Biblia Hebraica Stuttgartensia», tako da se njegov prijevod već stoga slaže s «Ne ubij!». To znači: ne ubijati, bez iznimke.

 

OKO ZA OKO, ZUB ZA ZUB?



Novinar:
Jesu li dakle, prijevodi krivotvorili Bibliju?

Teolog: Već se Luther tužio da je «tegobno djelo prisiliti hebrejske pripovjedače da govore njemački. Kako se protive (otimaju), ... isto kao da bi prisiljavao slavuja da napusti svoje melodično pjevanje i oponaša kukavicu, čijeg se jednolikog glasa gnuša» (citirano prema Pinchas Lapide, Je li Biblija ispravno prevedena?, Gütersloh 1986, str. 19). No, ne radi se samo o promijenjenim melodijama. Tu su i pomicanja značenja prenošenjem predajom i prevođenjem, već prema svijesti npr. prevoditelja. Osim toga su različite spise krivotvorili svećenici i teolozi koji su primjerice svoje žrtvene propise prikazali kao Božje upute.

Novinar: Kako je s mjestom «Oko za oko, zub za zub»?

Teolog: To je mjesto (2. Mojsije 21, 24) također prilog zakonu uzroka i posljedice, ali je reinterpretirano uz dopuštenje odmazde i njegov je sadržaj time također krivotvoren. Tu su teoriju odmazde odbili i židovski naučnici i to mjesto tumače u smislu obeštećenja i popravljanja kod tjelesnog oštećenja.
Poznati židovski filozof Martin Buber prevodi u ovom smislu «umjetno oko za oko, umjetni zub za zub» (citirano prema Lapide, a.a.O., str. 68).
Luther i ovdje primjenjuje «treba» umjesto «će»: «Povreda za povredu, oko za oko, zub za zub; tko ozljedi svoga bližnjega, tako treba učiniti njemu ... tko ubije čovjeka, taj treba umrijeti» (3. Mojsije 24, 19-20, Lutherov prijevod, također 2. Mojsije 21, 12).

Novinar: Martin Luther je čak tražio smrtne osude i ubijanja brojnih grupacija stanovništva, među njima inovjernika, čak i ako bi bili miroljubivi.

Teolog: A pri tome se čak pozivao na svoje biblijske prijevode (o toj temi: Teolog br. 1 «Tko slijedi Luthera, a tko slijedi Krista?» i Teolog br. 3 «Tako govori Martin Luther – tako govori Isus iz Nazareta»).
Luther zahtjeva pojednostavljeno rečeno «totalitarnu» državu, to tako nazvano «Kraljevstvo Bogu s lijeva» kojem će od jednog «Kraljevstva Bogu s desna» biti određivani sadržaji državne etike.
«Kraljevstvo s desne Bogu» reprezentira Crkva. Prema tom učenju Crkva može «upravljati» državom iako su Crkva i država u vanjštini odijeljene. Ovaj nauk o upravljanju državom Luther je uveo u interpretaciju Biblije. To bi bila tema za jedno posebno izdanje ovog časopisa. Kod ostalih prijevoda mjestu «oko za oko – zub za zub» priznaje se značenje: Bez zahtjeva državi za ubijanjem (smrtnom kaznom), već i ovdje se pokazuje zakon sjetve i žetve: «Tko nekoga povrijedi, bit će povrijeđen ... tko ubije čovjeka, bit će ubijen ...» Ako to ne očisti «bit će» ubijen – i to preko zakona sjetve i žetve.

 


ISUS JE POUČAVAO ZAKON SJETVE I ŽETVE



Novinar:
Kako se je Isus odnosio prema učenju o sjetvi i žetvi?

Teolog: On je također poučavao zakon sjetve i žetve. Jedan primjer o tome:
U Govoru na Gori kako ga prenosi evanđelje po Mateju, on kaže između ostalog:
«Nemojte suditi, da ne budete suđeni! Jer kako budete sudili, onako će se i vama suditi; kako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti (Matej 7, 1-2).
Kod ozdravljenja bolesnih ukazuje Isus na odnos dotičnoga prema vjeri i kaže: «Tvoja te vjera ozdravila» (Marko 5, 34) i slično. Očevidan je odnos između ozdravljenja i oproštenja grijeha. Uzetome on najprije oprašta grijehe, a time je oslobođen put i tjelesnom ozdravljenju (npr. Marko 2, 1-12). Jednom drugom iscijeljenom reče: «Eto, ozdravio si! Više ne griješi da ti se što gore ne dogodi!» (Ivan 5, 14).

Poslije jednog nesretnog slučaja s 18 mrtvih, srušila se jedna kula. Isus reče da žrtve nisu bile grešnije od drugih stanovnika grada. Tada, međutim, dodaje: «Ako se ne obratite, svi ćete tako izginuti» (Luka 13, 4-5).
Drugim riječima, za osamnaestero je nastupila sudbina kao posljedica, ostalima se priprema ista sudbina ako ne očiste. Tako se i dogodilo. Nekoliko godina kasnije, 70. godine, Jeruzalem su osvojili Rimljani. Tisuće je ljudi izgubilo život.

 


POZNAT ĆETE IH PO NJIHOVIM PLODOVIMA



Novinar:
Može li se, dakle, reći da je nesreća kod Siloe za preživjele bila upozorenje, opomena? A Isus je odmah protumačio?

Teolog: Tko nije bio pogođen nesrećom, mogao je odmah postati svjestan «vremena milosti» koje mu je bilo poklonjeno da bi svoj život iznova uredio prema Božjim zapovijedima i posijao dobru sjetvu u «njivu života».
U jednoj prispodobi uspoređuje Isus svoju riječ sa sjetvom koja pada na različita tla. Već prema kvaliteti tla, bio to put, kamenito tlo, bilo trnje ili dobra zemlja, bit će i žetva (npr. Marko 4, 1-20).
Kvaliteta sjetve određuje znači žetvu. Ili rečeno u jednoj drugoj slici: Plodovi jednog drveta odgovaraju kvaliteti drveta. Isus je na to upozorio u Govoru na Gori: «Tako svako dobro stablo rađa dobrim rodom, a zlo stablo rađa zlim rodom. Ne može dobro stablo roditi zlim rodom, a zlo stablo dobrim rodom» (Matej 7, 17-18).
Zaključak u odnosu na ljude je: «Poznat ćete ih po njihovim plodovima»
Dobri plodovi, dakle dobra žetva, ukazuje na odgovarajuće stablo, odnosno na odgovarajuću sjetvu. Isto tako i loši plodovi.

Novinar: Nije li Isus govorio o «plodovima» da bi se razlikovalo istinske od lažnih proroka?

Teolog: To vrijedi za proroke. To, međutim, vrijedi za svakoga koji se iskreno trudi živjeti kao kršćanin. Nije odlučujuće znanje, nego «plodovi», odnosno odgovor na pitanje: Što ima moj bližnji od toga?


 

Pogovor:

Crkva je znanje o reinkarnaciji izbrisala iz kršćanstva (vidi 2. dio ovog spisa). Time je vodila i vodi bezbrojne ljude u očajanje i zabunu čime im sve do danas oduzima veliku mogućnost ispunjenja njihovog života.

Crkva je «zakon sjetve i žetve» i «reinkarnaciju» u prvih šest stoljeća zamijenila navodnim «Božjim tajnama» i posredovanjem spasa preko župnika i svećenika.

Posljedice ovog krivotvorenja su velike: Koliko je ratova, nasilja i osobnih katastrofa moglo biti spriječeno da su ljudi znali o reinkarnaciji i zakonitostima sjetve i žetve! Obzirom na stanje ovoga svijeta krivica Crkve je nemjerljiva i zbog toga ne može se riječima ni približno odraziti. Ipak, sasvim postupno račun će biti prezentiran, a za pojedinca vrijedi: «Neka se spasi, tko se želi spasiti». Za Crkvu na kraju vremena vrijedi: «Iziđite iz nje, moj narode, da ne postanete sudionicima njezinih grijeha i da ne dijelite njezinih zala! Jer njezini su grijesi doprli do neba» (Otkrivenje 18, 4-5).
 

 

Dodatak:

 ODGOVOR CRKVE

Mi živimo u moćnom vremenu preokreta. Danas sve više ljudi ostvaruje duhovno znanje čime se oni u svom životu mogu orijentirati na sasvim novi način. No Crkva koja i nadalje svoju dijelom besmislenu građevinu dogmi, promatra kao neophodnu za spasenje, odupire se , kao i u svim prijašnjim vremenima, pozitivnom razvoju (npr. prosvjećivanje, ljudska prava, ravnopravnost žena, ukidanje ropstva, religiozne slobode i tolerancija, pacifizam i u novije vrijeme: zaštita životinja, jedinstvo stvaranja itd.). Isto tako postavlja se protiv iskonskog znanja o reinkarnaciji.

U časopisu za religiju i pitanja svjetonazora evangeličke centrale za pitanja svjetonazora u Berlinu, br. 6/2009, objavljen je o tome načelni članak dr. Phil. Christiana Rucha. Njemački duhovni znanstvenik koji živi u Švicarskoj član je rimsko-katoličke radne grupe «Novi religiozni pokreti» švicarske katoličke Biskupske konferencije. U toj funkciji on radi praktično kao službeni rimsko-katolički opunomoćenik za sekte i putuje u toj funkciji, održavajući također i predavanja kroz Njemačku i Švicarsku.

U svom prilogu: „Vjerovanje u reinkarnaciju kao alternativa?“, on je pokušao formulirati crkveni odgovor na reinkarnaciju. U svom članku on citira službeni rimsko-katolički Priručnik dogmatike Theodora Schneidera, Svezak 1, Düesseldorf 2002, str. 219. Tu je riječ o jednoj tendenciji u Crkvi «koja je postojala u svim vremenima, da neizrecivu patnju stvorenja ne opravdava teološki, nego umjesto toga pridonosi mračnoj nerazjašnjenosti ovog pitanja i pristaje uz jadanje i žalost pogođenih.

U svojoj solidarnosti s patećima i od smrti ugroženima [opaska redakcije: što su nažalost često tek licemjerne riječi] kršćani znaju, u zajedništvu s Bogom koji bezuvjetno sve otkupljuje u Isusu Kristu, da se trebaju okrenuti dobru». Što bi ova komplicirana rečenica najzad točno trebala značiti, doduše ne saznajemo.

Dr. Rauch pokušava viđenje Crkve objasniti još jednim mjestom iz Priručnika dogmatike u kojem se radi o tome da se pogled ne smije «fokusirati» samo na to koji bi smisao pojedini povijesno određeni događaj mogao imati u planerskom Božjem mišljenju. «Svakom se pojedinom događaju zbog svoje višeznačnosti onemogućava da u svom značenju bude adekvatno shvaćen» (str. 217). Ovdje se opet govori o tobožnjoj «Božjoj tajni» kao što to Crkva čini uvijek kada ne zna kako dalje.

Opunomoćenik za sekte prisvaja si ovaj način gledanja i dopunjuje ga vlastitim riječima kako slijedi: «To ne znači ništa drugo nego da se značenju i smislu jednog Božjeg postupka, Božjeg postupanja generalno, dopušta kontingencija, (a ona podrazumijeva nešto što nije nužno) i time je ona upravo suprotnost karme kao zakona nužnog djelovanja nekog uzroka. Gdje kontingencija kaže da iza uzroka A može slijediti posljedica B, C, D, ili čak Z, zakon karme tvrdi: ako je uzrok A, nužna je posljedica B, bilo u negativnom ili pozitivnom. U karmi, dakle, kontingencija (za koju pledira opunomoćenik za sekte) nalazi u najmanju ruku svoje teorijsko dokidanje.»

U ovoj kritici zakona uzroka i posljedice se rimo-katolički ekspert Rauch ne obazire na to da uzroci mogu biti tako mnogostruki da se zakon uzroka i posljedice ne može opisati nespretnim «A slijedi B». Sve je to znatno preciznije i finije te uključujući misli i osjećaje biva pravedno vagano. To se sve, naravno, ne može smjestiti samo u razmišljanje jednog teološkog intelektualca.

A što se tiče reinkarnacije, jedan švicarski katolički opunomoćenik za sekte u evangeličkom stručnom časopisu došao je do sljedećeg suda: «Kršćansko se dušobrižništvo upravo radi toga treba s time razračunati jer ima ljudi koji su s Ovdje i Sada nezadovoljni. S kvantitativnom i kvalitativnom jedinstvenošću svoje biografije oni očigledno mogu malo toga započeti te si priželjkuju ponovno rođenje i novi život, odnosno trebaju tobožnje znanje o ranijim egzistencijama kako bi svom životu mogli dati smisao. Zagriženost s kojom mnogi pristaše reinkarnacije brane svoju vjeru, upućuje često na činjenicu da su to psihosocijalni gubitnici koji podupiru takvo vjerovanje. Naravno, deficiti neće biti doista uklonjeni postulatima o ponovnom rođenju ... Ono što kršćansko dušobrižništvo mora tome suprotstaviti nije samo radost zbog jedinstvenosti, već i odvažnost za odlučnost, odvažnost za razumijevanje da je ljudski život ograničen i da upravo zbog toga nije neprekidno održiv ponovnim rađanjem» (str. 225-228).

Drage čitateljice, dragi čitatelji! Ovo je tipičan odgovor Crkve na praznanje čovječanstva izloženo u ovom izdanju »Teologa». Za koju ćete se «odvažnost» Vi odlučiti? Za crkvenu «odvažnost za odlučnost», ograničenost i «mračnu nerazjašnjenost»? Ili za odlučnost da okrenete leđa crkvenom misaonom dobru i s njime povezanim opasnostima i pronađete tragove Isusa iz Nazareta? Mi samo ukazujemo. Vi sami odlučite.


 

 

Tekst se može citirati kao:
Časopis «Teolog», Hrsg. Dieter Potzel, izdanje br.2: Reinkarnacija – iskonsko znanje čovječanstva i prakršćanska vjera, 8.izdanje, Wertheim 2006, citirano prema
http://www.theologe.de/reinkarnacija.htm, obrada od 28.12.2009.

 


Živa božićna drvca
- Božićna priča za djecu i odrasle

[ es - Teólogo ]  [ 1 es - Lutero-Cristo ]  [ 2 es - Reencarnación ] 
 [ 3 es - Lutero-Jesus de Nazaret ] 
 [ 5 es - Pablo ]  [ 7 es - Jesus-Animales ] 
[ 8 es - Biblia ]
  [ 13 es - Sacerdotes ]  [ 14 es - Jeronimo-Biblia ]  [ 18 es - Fe de la iglesia ]  [ 19 es - No condena eterna ] 
 [ 19a es - Muerte da Jesus ]  [ 19b es - No pecado original ] 
[ 20 es - Profetas ]  [ 25 es - La iglesia idólatra ]
[ 26 es - Biblia-Genocidio ]  [ 32 es - Sacramentos de la iglesia
]  [ 35 es - Justificacíon peligrosa ]
[ 37 es - Templos-Iglesias ]  [ 39 es - Armamento-Vaticano ]  [ 40 es - Bautismo ]  [ 42 es - Baal ]
 
[ 45 es - Maria ]  [ 49 es - Predestinacion ]  [ 52 es - No naciemento virginal ]  [ FC1 es - Iglesias de piedra ]   
[ FC 2 es - Secta demoníaca ]  [ FC 3 es - Riqueza de la iglesia ]  [ FC4 es - Encardos de sectas ] 

   [ FC 6 es - Iglesia-Muerte ]  [ es - Actual ]  [ es - Test ]  [ Pregunda, respuesta ]  [ es - inquisicion ]
[ D - www.theologe.de ]  [ GB - Luther-Christ ]  [ F - Luther-Christ ]  [ F - Prophetes ]  [ HR - Reinkarnacija ]
  [ HR - Ziva Bozicna Drvca ]  [ HUN - Eloe Karaksonyfak ]  [ Internet ]  [ Klage gegen katholische Kirche ] 
[ Klage gegen evangelische Kirche ]  [ Sakramente der Kirche ]  [ Main-Post ]  [ Impressum ]  [ E-Mail ]